Na današnji dan prije 22 godine Dinamu je vraćeno sadašnje ime, a jedna od najpoznatijih scena je ona u kojoj Međimurec Danijel Baranašić drži dres između dva policajca
– Pozdrav svima, bilo je lijepo držati dres toga dana, to je dres Joška Jeličića koji i danas čuvam, javio se prije tri godine 24sata Danijel Baranašić nakon što su objavili priču s Tomislavom Zelenikom, čovjekom koji je bio u njegovoj neposrednoj blizini.
On je u prvom planu na fotografiji s Valentinova 2000., kad je na skupštini u Maksimiru vraćeno Dinamu ime.
Danijel živi u Palovcu.
– U klub je ušao Velimir Zajec i bile su naznake da bi se moglo nešto dogoditi. Godinama je trajala borba za Dinamo, protiv Croatije – sjetio se tih dana Danijel i dodao:
– Među nama se šuškalo da se napravi proboj na skupštinu. Htjeli smo tako napraviti dodatan pritisak. Ali ne svi, ne može 10.000 ljudi ući u prostorije kluba, nego samo neki.
– Počeo je ‘fajt’ s policijom na sve strane. Čas mi njih, čas oni nas, pa probijaju, pa te navlače, pa te tjeraju… To je trajalo oko tri sata – govori Baranašić.
Rado se sjeća tih dana kad je Dinamu vraćeno ime. Imao je spreman dres na kojem je promijenio grb. Ali namučio se da ispadne kako treba.
– Žiletom sam skinuo grb Croatije i našao jednu ženu da mi lijepo prišije grb Dinama. Kad ga je vratila, bio je naopačke, umjesto ‘d’ pisalo je ‘p’ i morala je ispočetka – nasmijao se.
Prepravljeni Dinamov dres Danijel je tijekom čuvene skupštine 14. veljače 2000. pokazivao preko ograde.
– Preko tog kordona policije skupštinarima sam htio pokazati koliko nam znači Dinamo. Maknuli su me 30-ak puta, i pendrekom, ali uvijek sam išao između dvojice i pokazao: ‘Evo vam dres’. Skupštinari su na stepenicama izbezumljeno gledali što se vani događa – kaže.
Smeta ga promjena navijačke scene u Hrvatskoj, tvrdi kako su kapitalizam i biznis uništili nogomet, zabranio bi ubacivanje baklji u teren, i sam je od njih mogao stradati… Pa su se sjetili kako bi mogli riješiti stvar.
– Mi smo za Velimira Zajeca jednom priredili bakljadu, gdje smo na bakljama imali ispisane brojeve. Svaka je bila markirana. Kad su se baklje dijelile, tako se pisalo ime i prezime. Onaj čija završi u terenu, platit će kaznu. Jako jednostavno. U redu, prijatelju, dobili smo 20.000 kuna od saveza, ‘ajmo prijatelju.
Zaigrao s Ladićem na Old Traffordu
S Dinamom je proputovao brojna gostovanja krajem 1990-ih i početkom 2000-ih godina, a posebno se sjeća gostovanja kod Manchester Uniteda u Ligi prvaka 1999.
– Englezi su nam rekli da samo 50 navijača može na trening dan uoči utakmice. No s jedne strane se Old Trafford renovirao i bile su postavljene limene ograde. Prošao sam kroz jednu i vidio Ladića kako se zagrijava. Ušao sam, rekao: ‘Ladiću, daj loptu!’ i malo smo zaigrali. Trajalo je dok nas zaštitar nije primijetio. Odmah su dotrčala trojica-četvorica i sproveli nas na fin način – govorio je za 24sata.
Dres s početka priče Baranašić je dobio godinu ranije, nakon čuvene pobjede nad Celticom (3-0).
– Joško je bacio dres na južnu tribinu. Prije su domaći igrači često poklanjali dresove. Ne, nema tog novca za koji bih ga prodao.
Palovec je stotinjak kilometara udaljen od Zagreba, kako ste išli na utakmice?
– Složiš si sok, uzmeš kutiju keksa koju je mama pripremila za goste. Promijeniš 12 automobila stopirajući, voziš se svakako, sjediš kraj zelja i mrkve – nasmijao se Danijel.
S Torcidom se provodio osam dana u Splitu
Utakmica Varteksa i HAŠK-a 1992. (3-3), kad je imao 12 godina i dobio dres Slavka Ištvanića, igrača HAŠK-a, Danijelu je bila prva na koju je išao. Posebno se sjeća putovanja u Split 1995., kad su Hrvatska i Italija igrale u kvalifikacijama za EP (1-1).
– Imao sam u Torcidi puno prijatelja, mi smo se poštovali. Kad je igrala Hrvatska, nikad mi nije bio problem pružiti im ruku torcidašu, popiti pivo. Za utakmicu s Italijom nas 25 osam dana bilo je dolje. Svako jutro probudio sam se u drugom stanu, svi su bili od torcidaša koji su nas primili. S njima smo tamo živjeli osam dana, igrali nogomet… U svim dućanima u kvartu Pujanke popili smo sva piva, koliko god je bilo loše kvalitete – nasmijao se.
Danas ne ide na Dinamove utakmice toliko često kao nekad jer je poslovni i obiteljski čovjek, pozornost posvećuje supruzi Ivani te sinovima Abelu i Šimunu, kojima usađuje ljubav za Dinamom.
– S njima ponekad vodim i sina pokojnog prijatelja Kristijana, s kojim sam često odlazio na tekme. Sad njegov sin voli taj klub kao što ga je i tata volio – rekao je.
Ušutkao cijelu ložu na Maksimiru
Ali jednom je Danijelu pukao film:
– Došao sam na Dinamo – Hajduk, na zapadnu tribinu, s dva nećaka, starijim sinom i prijateljevim sinom, i počelo je jako kišiti. Uzeo sam ih i premjestio u ložu. Gospodin Mamić me pitao što radim. Tamo kontrolor suđenja Dušan Kukić i današnji gradonačelnik. Ja im kažem: ‘Prijatelji moji, kad biste vi napravili krov na ovom stadionu, onda vam djeca ne bi kisnula. Ja bih vas molio da se malo pomaknete da ova djeca budu pod krovom’. Okrenuo sam se i u loži je nastao muk – rekao nam je.
Danijel se bavi klesanjem kamena.
– Mama i tata otvorili su obrt 1989. godine, to je tradicijski zanat. Bavimo se obradom, rezanjem kamena. Imamo kompletni pogon. Među prvim radovima kod spomenika ispod zapadne tribine moj je šal. To smo postavili s klubom navijača Bad Blue Boysa u spomen na 13. svibnja 1990. i utakmicu protiv Crvene zvezde, kad je praktički započeo rat – zaključio je Danijel tada za 24sata.