Zamislite da ste u svojem dvorištu, obavljate popravke na kući i stojite na ljestvama. Obavljate radnju gotovo automatski jer ste se već nebrojeno puta penjali na te ljestve. No, u jednom trenutku gubite ravnotežu i padate na tlo. Događa se i najboljima i najsigurnijima u sebe.
Niste se dočekali na rukama ili nogama, već na leđima i još ste udarili glavom o tlo. Bol se iznenada proteže cijelim vašim tijelom i ne možete ustati, ne možete micati nogama, vrat vam je ukočen, a krv vam polako curi iz glave. Nema nikog, ni susjeda ni vaših, a nemate ni snage za dozivanje u pomoć. Polako vadite mobitel iz džepa i zovete hitnu u nadi da ćete odmah dobiti potrebnu medicinsku pomoć jer osjećate da nemate previše vremena.
“Halo, hitna? Ja sam N. N. iz Selnice. Živim u toj i toj ulici, taj i taj kućni broj. Pao sam s ljestava i jako ozlijedio kralježnicu. Ne mogu se pomaknuti, jako me bole leđa, vrat i glava. Mislim da krvarim iz glave. Gubim svijest i treba mi odmah medicinska pomoć”, izgovarate polako i razgovijetno kako bi smanjili vrijeme dolaska kola hitne.
Odgovara vam ženski glas: “Trenutno su sva kola hitne pomoći u Čakovcu zauzeta. Imate li možda nekog da Vas može dovesti u Čakovec?” Vi se trudite ostati pribrani i smireni, no bol vas polako savladava: “Ne, nemam nikog, zato i zovem Vas. Ne mogu se ni micati, treba mi odmah hitna pomoć!”
“Nažalost, morat ćete pričekati da se oslobode kola i da dođu do Vas. Mogu Vam dati broj dežurnog liječnika u Murskom Središću da Vam pomogne. Imate li kraj sebe olovku i papir?”, pita operaterka.
“Rekao sam da se ne mogu micati, a otkuda mi onda olovka i papir? Niti više ne vidim normalno, muti mi se pred očima i loše mi je. Trebam odmah hitnu, pošaljite mi odmah hitnu!”, očajno pokušavate objasniti svoje stanje operaterki.
“Smirite se, gospodine! Imate li nekog uz sebe da može nazvati liječnika, možda ukućane ili susjeda?”, operaterka ne odustaje od namjere da netko drugi nazove dežurnog liječnika ili da vam netko drugi pomogne. “Ne! Pa, zašto me ne slušate? Sam sam i nemam snage za vikati, jedva se tu s Vama navlačim. Pošaljite mi hitnu!!!”, ljuti ste, a bol se pojačava.
Prošlo je 10 minuta od vašeg pada, a operaterka vas još uvijek drži na liniji: “Gospodine, molim Vas, smirite se! Mi ćemo umjesto Vas nazvati dežurnog liječnika. Čim riješi pacijenta, doći će do Vas. Ostanite samo na vezi i opišite mi što Vas točno boli…”.
Dok vi opet opisujete što je bilo, tko ste i gdje ste, gdje vas točno boli, dežurni liječnik u Murskom Središću je upravo na svojem 15. pacijentu taj dan, kad dobiva poziv iz Čakovca. Brzo pregledava pacijenta, na brzinu piše dijagnozu i lijekove nadajući se da je napravio dobru odluku i da neće ugroziti zdravlje čovjeka. Brzo se priprema za vas, obavještava ostale ljude u čekaonici da odlazi na intervenciju i, praćen psovkama, nezadovoljnim pogledima i osjećajem krivnje jer je napustio svoje pacijente, sjeda u auto i kreće prema vama. Prošlo je 20 minuta od vašeg pada.
20 minuta nakon poziva liječniku u Središću, 40 minuta nakon vašeg pada, vrlo živčani liječnik dolazi do vas (u taj put uključeno je traženje ulice i vaše kuće u Selnici). Vi ste blijedi, izgubili ste dosta krvi, polako vam trnu ruke i noge, trudite se svim snagama ostati budni i prisebni. Liječnik vam zamata ranu na glavu, daje vam neke lijekove i to je sve što može učiniti do dolaska hitne. Sat vremena nakon vašeg pada dolazi hitna. Bolničari vas “spašavaju” i voze u Čakovec.
Sljedećeg dana sve su novine i portali puni naslova o vašoj nesreći. Težina vaših ozljeda nepotrebno se pogoršala zbog nedobivanja pomoći na vrijeme i svi traže glavnog krivca. Na televiziji i radiju vode se rasprave, čitaju i slušaju komentari stanovnika, a odgovorni prebacuju krivnju na neku drugu instituciju.
Još se i javljaju oni koji tvrde da ste prekasno nazvali hitnu i da ste si sami krivi za mogući teški invaliditet. Obećavaju se istrage, spremaju se tužbe i na kraju se zbog pritiska medija i stanovništva uvodi ekipa hitne medicinske pomoći u Mursko Središće.
No, sve je to prekasno za vas. Vi ste u bolnici, visite između života i smrti. U rijetkim trenucima prisebnosti pitate se da li ste mogli završiti drugačije i zašto vam nitko nije htio ili mogao pomoći. Ako se izvučete, slijede godine i godine rehabilitacije uz neizvjesne rezultate jer vam nitko ne može garantirati da ćete ikada hodati ili hoćete li normalno funkcionirati, s obzirom na ozljedu glave. U trenucima očaja priželjkujete smrt kao lakši i bezbolniji izlaz. I uvijek se vraćate na pitanje: “Zašto nitko nije došao?”
Ova je priča fikcija i nikada se nije dogodila. Neki dijelovi razgovora jesu izvučeni iz stvarnog razgovora između mene i operaterke na hitnoj (istegnula sam vrat i slomila ključnu kost, a operaterka mi je savjetovala da nazovem strica, strinu, susjeda, prijatelja… sve, samo ne hitnu – to je bilo nekoliko godina prije uvođenja pripravnosti i T1 ekipe u Prelog).
No, što ako? Što ako živite negdje oko Murskog Središća i doživjeli ste moždani ili srčani udar, možda ulazite u trudove i nemate više vremena za odlazak u Čakovec, ozlijeđeni ste, ne možete se micati…? Što onda? Potrebna vam je pomoć, a vi čekate na čudo – da dođe hitna.
Jesu li stvarno potrebne žrtve da se u Mursko Središće uvede potrebna ekipa hitne medicinske pomoći? Sigurna sam da je postojao bolji način raspodjele hitne pomoći po Međimurju, a da se pokriju sva područja. Ako je u pitanju novac, uvijek se mogu smanjiti plaće birokrata koji osmišljavaju ovakve nepravedne raspodjele pomoći.
(Kolumne pod nazivom “Kolumniranje jedne Međimurke” piše autorica pisma Zašto sam odlučila reći “Zbogom” Hrvatskoj)
