DENI VUK IZ NEDELIŠĆA Ekipa te nauči visokim vrijednostima

Ekipa je i prevagnula da odaberem odbojku. Mi se svi jako dobro razumijemo i družimo i izvan terena...

Dugogodišnji odbojkaš (i novopečeni tata!), 27–godišnji Deni Vuk iz Nedelišća još je kao dječak zavolio sport. Njegova se ekipa iz osnovne škole okušala gotovo u svakom sportu, otkriva, ipak on se okrenuo nogometu koji je igrao sve do završetka srednje škole i odbojci koju igra i danas. Za ta se dva sporta odlučio zato što su to bila dva najjača kluba u Nedelišću, uz čitav niz drugih klubova. 

– Doista smo mogli birati koji sport želimo trenirati. Izbor je stvarno dobar, kaže Deni, član Odbojkaškog kluba Centrometal u koji je došao još kao osnovnoškolac.

– Kad sam išao u 7. razred došao je Jadranko Kirić i uzeo nas nekoliko odbojkaša, složio ekipu i krenuli smo s natjecanjima. Moja je generacija počela u Osnovnoj školi Nedelišće, prisjeća se naš sugovornik. 

Dodaje da je osim u treniranju i igranju na svojim odbojkaškim počecima uživao u tome što je gledao tada najbolju ekipu Kluba koja je 2001. godine ušla u I. ligu. Ističe pritom Tomicu Posavca, Marijana Palinkaša, igrače koji su mu uzori. 

– Ekipa je i prevagnula da odaberem odbojku. Mi se svi jako dobro razumijemo i družimo i izvan terena. Od prvog dana postoji ta povezanost s klubom. Ekipa te nauči puno više o životu i usmjeri te na pravu, sportsku stranu, smatra Deni te dodaje da su veze u Klubu itekako jake:

– Naš kapetan Antonio Juras je moj kum. On je definitivno najbolji igrač u našoj ekipi, kaže D. Vuk.

Takva sloga zasigurno doprinosi i dobrim rezultatima. Kao njemu najdraže, ističe šesto mjesto na juniorskom natjecanju, visoko treće mjesto kluba u Hrvatskoj u vrijeme kad je – kaže – još bio klinac. Zadovoljan je i minulom sezonom u kojoj su čak dva puta bili bolji od velikih rivala, susjeda Varaždinaca. Pamti i tri sezone prije kada su imali dosta domaćih igrača, ušli su u finale play offa, polufinale KUP-a i ispali od jake Mladosti.

– Naši najveći rivali su ipak naši susjedi, to je derbi sjevera. Oni jesu nešto jača ekipa, ali se ne damo. Među nama vlada pozitivno rivalstvo. Igramo s njima i odbojku na pijesku, družimo se, ali na terenu nema popuštanja.

IZAZOVI

Kao najizazovnije vrijeme svoje sportske karijere navodi vrijeme studija. Kad je studirao u Zagrebu na Zdravstvenom veleučilištu gdje je stekao zvanje višeg fizioterapeuta jedva da je stizao dolaziti na treninge. No i tu je prepreku prošao i danas redovito, svakodnevno trenira za svoj klub. Uz to radi kao fizioterapeut u Fizikalnoj terapiji i rehabilitaciji Alena Horvata gdje se često od ozljeda oporavljaju mnogi sportaši. Dio njih završi i u Denijevim iscjeljujućim rukama. 

– Srećom kod nas nema američkog nogometa, ali kada bih morao izdvojiti iz kojeg sporta najčešće dolaze ozlijeđeni, rekao bih da su to rukomet i nogomet. U nogometu su to igrači koji se preforsiraju, a nisu u punoj formi pa im strada zadnja loža, kaže fizioterapeut Deni. Njegove usluge koriste i igrači iz Kluba.

– Ako zatreba, naravno da im pomognem, ali kada je u pitanju iole ozbiljnija ozljeda, to se mora sanirati tu, u ordinaciji, dodaje.

SLATKE OBVEZE

Uz poslovne i sportske obveze, Deni odnedavno ima jednu posebnu dragu. Početkom godine postao je otac. On i supruga Dajana dobili su sina Mateja.

– Super smo se snašli. Dobro je dijete. Katkad se budi, ali sve u svemu uspijevam balansirati između roditeljstva, sporta i posla, kaže. 

U planu je nastaviti tim tempom, dokle ide.

– Završavam trenersku školu i jednoga dana, kada za to dođe vrijeme, planiram raditi kao trener. Naravno, tek nakon igračke karijere za koju se nada da će još potrajati. 

* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3.483