Gotovo u cijelosti je magistra sestrinstva Tanja Krnjak (44) iz Dekanovca svoj radni staž provela na Odjelu neurologije, na kojem je od 2009. godine i glavna sestra. Iako se radi o 'teškom' odjelu, svoj posao, govori u našoj ovotjednoj 'Priči iz bolnice', ne bi mijenjala ni za što
Kad je 1991. godine završila srednju Medicinsku školu Varaždin, nakon godine pripravničkog staža, Tanja Krnjak, mag. med. techn. raditi je počela na tadašnjem Odjelu neuropsihijatrije u Županijskoj bolnici Čakovec. Godine 1993. došlo je do razdvajanja, a umjesto Odjela psihijatrije, magistra Tanja je izabrala svoj profesionalni put nastaviti na Odjelu neurologije, na kojem danas broji gotovo 30 godina radnog staža, a od 2009. godine obavlja i dužnost glavne sestre.
– Nisam se skroz našla u radu s psihijatrijskim pacijentima, bilo mi je u početku dosta stresno jer su me neke situacije jako potresle i to je vjerojatno bio kamen spoticanja koji me usmjerio prema neurologiji. Tu sam se onda našla u potpunosti, ističe magistra Tanja.
KAO U FILMU
Iako ‘težak’ odjel, dodaje, jer dijagnoze koje se liječe na
neurologiji stvaraju veliki postotak invaliditeta, pa su
pacijenti uglavnom polupokretni ili nepokretni, posao je u
potpunosti ispunjava, a oni sretni scenariji u kojima se
pacijenti uspješno oporave uvijek nadoknade sve tužne trenutke i
gubitke s kojima se svakodnevno nose.
– Uvijek je najteže kad izgubite pacijenta, a s time se jako puno susrećemo na našem odjelu i to su jako stresne situacije. Osobito ako se to dogodi tijekom noći, kad su u smjeni samo dvije sestre. Traumatična je već sama činjenica da se dogodila smrt, a još je teže to javiti obitelji i najmilijima. Nekad otvorite novine pa doživite šok kad vidite da je preminuo netko od vaših pacijenata i na to se nikad ne priviknete, taman radili ovdje sto godina, otvara magistra Tanja dušu.
Rad na Odjelu neurologije sličan je, kaže, nekom filmu, jer se
stalno mijenjaju emocije – bude i veselja i sreće, tuge, ali i
ljutnje i srdžbe. Ljudi različito reagiraju na dijagnoze, dodaje,
osobito ako su teške, pa će netko osjećaje potisnuti, netko se
rasplakati a netko se možda i iskaliti na prvoj osobi koja naiđe,
a to su često upravo medicinske sestre.
KREATIVNA KOMUNIKACIJA
S obzirom na to da su upravo medicinske sestre te koje su uz pacijente 24 sata na dan tijekom njihovog boravka u bolnici, a komunikacija nije uvijek jednostavna, jer mnogi od njih imaju i govorne i motoričke poteškoće, u tom su segmentu vrlo kreativne, govori glavna sestra Odjela.
– Mogu reći da su moje sestre jako kreativne, snalaze se svakako, i pokretima i mimikom… Imali smo jednom jednog mladog pacijenta koji je bio afatičan, izgubio je govorne sposobnosti, a one su na kartonski papir posložile abecedu i po slovima je ispisivao poruke. Naposljetku se i oporavio i došao nas je kasnije pogledati, govori fantastično, zasnovao je obitelj… Takvi slučajevi su nam svima veliko veselje, naglašava magistra Tanja.
NIKAD NIJE KASNO!
Rodom iz Peklenice, već 27 godina živi u Dekanovcu s obitelji –
suprugom Draženom, kćerima
Petrom i Tihanom i svekrvom
Dragicom. Uvijek je u njoj, kaže, tinjala želja
da studira, no po završetku srednje škole za to nije bilo
financijskih mogućnosti. No, čim se pružila prva prilika,
odlučila je krenuti u daljnje školovanje. Upisala je najprije
preddiplomski studij sestrinstva na Zdravstvenom veleučilištu u
Zagrebu, na kojem je diplomirala 2007. godine, a potom je 2019.
godine završila i diplomski sveučilišni studij na Fakultetu za
dentalnu medicinu i zdravstvo u Osijeku.
– Ta želja za educiranjem je trajna. Vodim se mišlju da koliko više naučim za sebe, toliko više mogu dati i pacijentima i sredini i okolini u kojoj radim. U jednom smo periodu studentice bile i moje kćeri i ja, diplomirala sam sa 47 godina i doista nikad nije kasno! Već sam dugi niz godina i mentorica studentima Sveučilišta Sjever, i koliko volim prenositi svoje znanje, toliko volim učiti i slušati savjete drugih. Nitko nikad ne zna sve i drago mi je kad od naše mlađe radne ekipe mogu nešto naučiti jer kako ćemo mi naučiti mlađe naraštaje, tako će nama biti kad se jednog dana nađemo s druge strane, a sve nas to čeka, ističe magistra Krnjak.
NIŠTA BEZ BAKE DRAGICE
Svoje je profesionalno usavršavanje odradila uz posao, pa posebno naglašava da to ne bi bilo moguće bez potpore njezinih najmilijih.
– Puno znači kad te netko nakon teške smjene pita kako si… Moje su cure završile fakultete, Petra je magistra inženjerka geodezije i geoinformatike, Tihana je magistra inženjerka građevinarstva, a uz supruga su mi bile potpora na svakom koraku mojeg puta. Kad imate takav vjetar u leđa, onda možete sve, a posebno je veliku ulogu odigrala naša baka Dragica. Doista ne bih mogla biti toliko aktivna i ulagati u sebe da nemamo nju, osobito jer je suprug 10 godina radio u inozemstvu pa smo sve poslove dijelile – ona je kuhala, ja sam kosila travu… Sve je stvar dogovora, kako kod kuće, tako i na poslu, a kad su ljudi zadovoljni, i najteži je zadatak lakše odraditi, ističe.
PRIRODA I PJESMA
Posebno je važno i da svatko pronađe vremena za sebe i svoj ispušni ventil, a magistra Tanja najradije se ‘resetira’ u prirodi.
– U Dekanovcu imamo prekrasnu prirodu, uz Muru, volim onuda trčati, a neizmjerno veselje bilo mi je i 11 kilometara koje sam 2019. godine pretrčala na utrci Wings for Life 2019. godine u Zadru. Osim toga, pjevam i u vokalnoj skupini međimurske podružnice Hrvatske komore medicinskih sestara i to je jedan stvarno lijep vid opuštanja. Ta naša druženja petkom, makar cijeli tjedan bile okupirane poslom, uvijek bi me ispunila. Imale smo i nekoliko uspješnih nastupa, ali nas je sad pandemija omela pa jedva čekamo da se situacija smiri da možemo opet zapjevati, kaže magistra Tanja, zdravstvena profesionalka iz koje zrače pozitiva i optimizam, a svoj posao obavlja savjesno i stručno, veseleći se svakom trenutku kad pacijentu može pomoći.
– Doista volim svoj posao i ne bih ga mijenjala ni za što, ma koliko težak bio, poručuje na kraju.
