Glavno sredstvo za snježne igre oduvijek su bile sanjke
Snježne radosti su u neka prošla vremena bila glavna zabava za
mladež, ali i one malo starije. Snijeg je znao napadati već oko
blagdana Svih svetih i zadržao bi se čak i do sredine veljače.
Mladež je u to vrijeme koristila svaki trenutaka za izlazak na
bijela, većinom seoska prostranstva i brjegove. Glavna sredstva
za snježne igre bile su soni, sonjke ili sanjke.
Prijevozno sredstvo za spuštanje i prijevoz po snijegu, saonice u
svom regionalnom obliku soni, sonjke čuvamo iz davnih vremena
praslavenskog jezika gdje su glasile gotovo isto kao i danas kod
nas u Međimurju, sani (ruski sáni, poljski sanie). Sonjke kakve
danas imamo diljem Međimurja su do prije pedesetak godina bile
nepoznanica ili rijetkost pa su za spuštanje niz brijeg (prirodan
ili dječjom rukom napravljen) često služile najlonske vreće
punjene slamom. – A to vam je ljetelo po snego kaj noro, svjedoče
nam stariji. Svaki slobodan trenutak koristio se za igru na
snijegu, za sanjkanje, za skijanje, pravljenje snjegovića ili
anđela, a trenutci kada se moralo čekati da se mokra zimska
odjeća osuši na roru (njemački Rohr – cijev, kojom dim prolazi do
dimnjaka s jedne strane pričvršćena za štednjak, a s druge u zid)
od šporheta (njemački Sparherd – kuhinjska peć pokrivena pločom
na kojoj se kuhaju jela) su trajali kao vječnost.
Najuzbudljivija spuštanja bila su ona niz brege. Breg je
germanizam (njemački Berg), ali i praslavenska riječ gdje je
glasila bergъ. I tak, dok čekamo snega, priprajte si sonjke ili
vreće i slamu, kaj vam bolje paše, kaj bomo spremni za ono malo
dok nam nacuri.