ULTRAMARATONAC Ranko Orehovec iz Čakovca: Ni spavao nije, samo da bi trčao

Ultra trail du Mont Blanc jedan je od najtežih ultramaratona na svijetu, trka koja ima kultni status, jer u toj utrci borba čovjeka s prirodom i vlastitim granicama dobiva svoje pravo značenje. Orehovec ju je završio 2018. godine

Najveći trkački pothvat Čakovčanina Ranka Orehovca (40) teško bi se mogao izdvojiti jer njegove su trkačke avanture mahom sve pothvati. No, ako postoji trka koja odskače u trkačkom svijetu, onda je to svakako Ultra trail du Mont Blanc. Jedan je od najtežih ultramaratona na svijetu, trka koja ima kultni status. Orehovec ju je završio 2018. godine. Borba čovjeka s prirodom i vlastitim granicama na toj utrci dobiva svoje pravo značenje. Duljine oko 170 kilometara, s deset kilometara uspona i spusta, ta divlja staza prolazi dijelove Švicarske, Italije i Francuske. Trči se danju i noću, po svim vremenskim uvjetima.

– Već sam prije bio pratnja jednom trkaču na toj utrci i složio sam si sliku u glavi kako bi to bilo kada bih je ja trčao. Ostvario sam uvjete i prijavio se. Za sudjelovanje treba sreća jer se prijavljeni, a bude ih i do 14 tisuća, izvlače iz bubnja. U utrci sudjeluje oko dvije i pol, tri tisuće trkača, i ja sam bio među njima, sjeća se još dobro Ranko. 

U nogama je već imao tisuće i tisuće kilometara svakakvih staza, uspona, trčanja po svim vremenskim uvjetima. Bio je spreman, fizički, ali ističe da je puno toga “u glavi”.- Razgovaraš sam sa sobom, motiviraš se. Bitno je da si dobro posložen u glavi. Što se tiče kriza, imao sam ih, kako da ne. Druga noć mi je bila jako teška zbog nespavanja. Prvu još izdržiš, ali druga je već teža jer mi se stvarno jako spavalo. No, posložiš si stvari u glavi i onda uživaš, objašnjava.

SANJAO JE DA JEDE PIZZU 

Svaki trkač u toj utrci sa sobom mora imati set prve pomoći, posebnu jaknu, rukavice, hlače. Tu je i logistička ekipa koje je od velikog značaja. Pratili su ga i bili mu potpora Petar Korbelj, Matija Kolonić i Vanja Somođi.

– Rekao sam im da na 120 kilometru hoću pizzu i to me vodilo jer sam želio posjeti nešto toplo. Tu pizzu sam planirao još prije same trke jer sam viđao da trkači imaju krize. I onda si, recimo, time okupiraš misli, kako te na 120. kilometru čeka topla pizza, kaže Ranko. 

Bez obzira na spremnost, i fizičku i psihičku, takav napor ipak uzima danak. Osjetio je to i Ranko.

– Dobio sam žuljeve, otvorene rane da su mi se i čarape i patike zalijepile za njih. Bilo je to nakon što sam već istrčao 120 kilometara. Došao je liječnik i probao je skinuti čarapu. Samo je mahao glavom u znak neodobravanja kad je vidio kako mi stopala izgledaju. No, zamotao mi je oba stopala, sanirao rane i tek onda sam mogao trčati dalje, prisjeća se Ranko koji je nakon 45,5 sati ostvario svoj cilj i završio jednu od najzahtjevnijih trail utrka na svijetu, Ultra trail du Mont Blanc. 

Iako je oduvijek u sportu i odrastao je u sportskoj obitelji, majka Jasminka je rukometašica, a tata Želimir nogometni trener, trčanje ga je uhvatilo oko tridesete. Od timskih sportova kojima se do tad bavio, nogometa, rukometa, pa i pojedinačnih, tenisa i gimnastike, maknuo se nakon sudjelovanja u pustolovnoj utrci koja uključuje kajak, orijentaciju, plivanje, bicikl, trčanje.

– Kad smo trenirali za tu trku, a s obzirom na to da prije nisam trčao, mislio sam da čovjek ne može otrčati više od pet kilometara. No, sve sve promijenilo nakon te utrke. Trajala je osam sati i jako mi je odgovaralo to dugotrajno kretanje i boravak na otvorenom i tako sam počeo trčati po šumi, prisjeća se Ranko trkačkih početaka. 

U početku su to bile dionice od pet, deset kilometara. Na prvu trku otišao je 2015. godine. Bila je to poznata Istra ultra trail utrka na kojoj je istrčao 69 kilometara.

– Tu sam probio neke svoje granice jer prije toga najduža dionica koju sam istrčao je bila 35 kilometara. Tri dana poslije nisam mogao hodati, ali osjetio sam da mogu. Iduće godine prijavio sam se na Istru i to na utrku duljine 100 kilometara, prisjeća se.

DIVLJINA VELEBITA

Nizao je duge, ultraške trke i treninge. Na Ivanščici je već kao doma, trčao je po Učkoj, Velebitu na kojem je imao neobičan, opasan susret.

– Išli smo na lagani uspon na Velebit i fućnuo sam da otjeram životinje koje bi se mogle naći na putu. Dvadeset metara iza nas počeo je trčati medvjed. Bio je ogroman. Mislim si da nisam fućnuo protrčali bismo kraj njega, a onda tko zna što bi bilo. Ovako je otišao u drugom smjeru. Bilo me strah jer ti si gol u toj šumi, nemaš ništa, objašnjava Ranko koji je pretrčao i 120 kilometarsku utrku na Dolomitima. 

Trči pet, šest dana u tjednu i pretrči do 70 kilometara. S godinama je naučio slušati svoje tijelo pa trči po osjećaju, vodeći računa o otkucajima srca. Iako je oduvijek trčao trail utrke uglavnom po zemlji, odnedavno je, nakon kratke pauze od trčanja, počeo trčati po cesti.

– S obzirom na to da nisam baš trčao cestu, mučim se. Ide, ali drukčije je to. To zovemo “psihijatrija”. Ne uživaš kao u šumi, no počelo mi se sviđati, priznaje. 

Nedavno je otrčao Ljubljanski maraton, vrlo popularnu cestovnu utrku. Upisao je i završio alpinističku školu, tako da su pred njim sigurno brojni novi izazovi koje planira savladati. 

* preuzeto iz lista Međimurje, broj 3478