U logopedskom kabinetu Županijske bolnice Čakovec s pacijentima na ublažavanju ili otklanjanju verbalnih i neverbalnih komunikacijskih poteškoća rade magistre logopedije, a o svojoj profesiji, odnosno pozivu, u našoj ovotjednoj 'Priči iz bolnice' govori Marija Poljak iz Svete Marije
Za sebe Marija Poljak kaže da je tipična štreberica, vjerna svojim rutinama i nesklona situacijama koje razbijaju raspored. Za pacijente upućene u logopedski kabinet Županijske bolnice Čakovec, koji djeluje u sklopu otorinolaringološke poliklinike, to znači da će ih tamo dočekati stručna, educirana, savjesna, senzibilizirana i nadasve empatična magistra logopedije.
Mlada 32-godišnja Svetomarščanka upravo je u logopediji, znanstvenoj disciplini koja se bavi prevencijom, dijagnostikom i terapijom svih poremećaja u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji, sažela svoje interese usmjerene na tromeđu humanističkog, psihološkog i medicinskog područja.
– Dio mene u jednom je trenutku razmišljao o medicini, ali sad
vidim da sam skovana za ovaj posao koji je za mene više od
profesije, sad je već poziv. Logopedija nudi širok dijapazon
znanja i, volim tako reći, objektivne subjektivnosti, jer k nama
dolaze pacijenti od rođenja do treće životne dobi. Velika je
zabluda da smo kao stručnjaci usmjereni isključivo na rad s
djecom vrtićke ili školske dobi koja imaju neke govorne ili
jezične poteškoće, eventualno one čitanja i pisanja.
Da, radimo s djecom, ali i s odraslima, pacijentima s oštećenjima sluha, provodimo terapije nakon moždanih udara i drugih trauma mozga, tumora ili bolesti, kao i terapije glasa i govora nakon laringektomije ili paralize glasnica. Stoga je ključno prilagoditi način komunikacije, izdavanja uputa i provedbe logopedskih postupaka i terapije, a to mi pruža mogućnost da u svojem poslu budem fleksibilna, istovremeno poštujući kodeks struke. Velik je to izazov, ali volim tu široku lepezu i heterogenost poteškoća s kojima se svakodnevno susrećem, govori Marija.
‘TETA’ MARIJA
Kao logopedinja u zdravstvu, uz empatiju koja prati stručnost, mora biti, kaže, i svojevrsni diplomat – fleksibilna i obazriva u komunikaciji koju mora prilagoditi svakom svojem pacijentu.
– One starije moram dosta animirati da bi uspješno odrađivali zadatke, jer su to ljudi koji uspoređuju trenutnu verziju sebe s onom prijašnjom i često psihički potonu. S druge strane, s roditeljima moram biti izuzetno obazriva i oprezna, odvagnuti svaku riječ i stajati iza svega što kažem. Svi oni imaju neka svoja očekivanja, ali logoped nema čarobni štapić da ukloni neku djetetovu teškoću. Mi je možemo ublažiti ili je možda potpuno ukloniti, ali samo sustavnim i partnerskim radom. Zato velik dio mojeg posla otpada na direktan rad s roditeljima i jako puno savjetovanja i preporuka kako raditi kod kuće i koje su metode najučinkovitije za njihovo dijete, ističe magistra logopedije.
U životu djeteta i njegove obitelji, pojašnjava, kao terapeut postaje značajan faktor, jer je rad dugotrajan, potraje nekad i do dvije godine. ‘Teta’ Marija tad s njima proživljava sve važne trenutke – od prelaska iz predškolskog u školski sustav do rođenja novih članova obitelji… Važno je stoga razviti odnos poštovanja i povjerenja.
‘EKRANIZAM’ UZIMA MAHA
Još do prije nekoliko godina, kaže, u Međimurju je bio izražen manjak stručnjaka specijaliziranih za komunikacijske teškoće. Danas je situacija znatno bolja, ali potrebe su i dalje velike.
– Činjenica je da su prije 30-40 godina mnoga djeca jednostavno prolazila ispod radara. Svi smo u razredu imali učenike koji bi prolazili s dovoljnim ili dobrim, a možda nisu bili loši đaci nego su imali neke neotkrivene poteškoće u čitanju, pisanju ili računanju. Danas je to drugačije i sustav prepoznavanja i upućivanja na terapije je puno bolji, već nam liječnici obiteljske medicine trijažno šalju petogodišnjake, što je izvrsno. Ali, s druge strane imamo velik broj neurorizične djece koja traže kontinuirano praćenje, pojašnjava Marija.
Problem je i što su djeca danas izložena jednosmjernoj komunikaciji i što ‘ekranizam’ – negativan utjecaj ekrana na mozak – uzima maha.
– To i pedijatri ističu kao velik problem – roditelji su danas zatrpani i predškolske ustanove su te koje odgajaju djecu. Često u našem kabinetu vidimo da je dijete fleksibilnije i vještije u baratanju engleskim jezikom i frazama nego materinskim hrvatskim. U slučaju da u podlozi postoje neke jezične poteškoće u hrvatskom jeziku i gramatici, tu dolazi do raspada jezičnog sustava. Uvijek roditeljima napominjem koliko je pogubna takva jednosmjerna komunikacija i prepuštanje djeteta crtićima, kako to djeluje na mozak i da su te nagle izmjene vizualnih i akustičkih sadržaja neprimjerene za mladi mozak koji se razvija, naglašava Marija.
Svjesna da drugačiji pristup odgoju zahtijeva i drugačiju organizaciju čitavog obiteljskog sustava i njihovog slobodnog vremena, ali i znatniji angažman roditelja, savjetuje postupni prijelaz od tehnologije ka, primjerice, slikovnicama ili nekim interaktivnim igrama u koje mogu sudjelovati zajedno s djecom.
NAGRADA, NE OKUPACIJA
– U ovo tehnološko doba ne možete dijete izolirati od tehnologije, ali možete to pretvoriti u sredstvo nagrađivanja – danas si bio dobar, super si odslušao priču, lijepo si pričao sa mnom i možeš prije spavanja pogledati dva crtića. Nešto što je prije bilo period i predmet okupacije, sad možete pretvoriti u okupator. Ali, to najviše ovisi o pedagoškim metodama koje roditelji koriste, kaže.
Dočeka je, dodaje, često i roditeljski stav – ja znam najbolje za
moje dijete, što će meni netko pametovati – ali iza sebe ima
znanost i praksu koje potvrđuju zašto je neki negativan obrazac
nužno mijenjati.
– Imamo veliku podršku uprave i autonomiju u organizaciji naše djelatnosti, u provedbi logopedskih postupaka i konzultacija sa specijalistima u Bolnici i izvan naše ustanove. Postupke dogovaramo na godišnjoj razini, a sto posto našeg radnog vremena otpada na izravan rad, bilo s odraslim pacijentima, djecom ili njihovim roditeljima, naglašava Marija, dodajući da na dan odrade najviše 10-12 terapija, kako bi se svakom pacijentu mogle kvalitetno posvetiti i provesti terapiju, a da vremena ostane i za savjetovanje i domaću zadaću.
Iako ne zna, kaže, u kojem će je smjeru odvesti njezini interesi i ambicije, zasad bi voljela ostati u čakovečkoj Bolnici, iskoristiti barem dio svoje specijalizacije i svojim znanjem pomoći kad je to moguće.
NASLJEDNA RADNA ETIKA
Ustrajat će, uz to, i u daljnjoj edukaciji, pa će tako već za
koji tjedan obraniti i svoj specijalistički poslijediplomski rad,
na temu rane intervencije u području oštećenja sluha.
Sva su se djeca, igrom slučaja, usmjerila u područje medicine –
Marijin brat Ivan privodi kraju specijalizaciju
obiteljske medicine, sestra Veronika Fileš
medicinska je sestra i dentalna asistentica u stomatološkoj
ambulanti u Čakovcu, a najmlađa Lara doktorica
je dentalne medicine u Varaždinu.
– Naši roditelji nisu medicinske struke, ali su oni tipični međimurski roditelji, prototipovi mame i tate koji su nas uvijek usmjeravali da radimo ono što želimo. Mama je uvijek bila ona nježnija strana i podrška u svemu, a od tate smo naslijedili radnu etiku. Svi imamo tu tatinu crtu – idemo delat, čak i ako su dva-tri posla u pitanju, sve mi to možemo, s osmijehom o svojoj obitelji govori naša sugovornica.
Štreberica u poslu, i u privatnom je životu, smije se, dosadna i
predvidljiva. Voli šetnje, izlete i istraživanja u prirodi,
druženja s obitelji i prijateljima, a rutinu savršeno zaokružuje
odmor i opuštanje dobru knjigu.
