Igor je rođen i živi u Međimurju, kao i većina Roma u Hrvatskoj. Jedno je od devetero djece nepismene majke i oca koji je završio nekoliko razreda osnovne škole. Materinski jezik mu je bajaški, arhaični dijalekt rumunjskoga kojim govori većina Roma u Međimurju. Hrvatski je počeo učiti tek sa šest godina kada je krenuo u vrtić
Igor je srdačan, radoznao, razgovorljiv mladić. Završio je
nedavno srednju školu, ali je nezadovoljan svojim obrazovanjem i
htio bi ga nadopuniti. Točnije, htio bi nadoknaditi ono što je
propustio. Neće ići na fakultet, nema takve ambicije, a ne bi ni
mogao sa svojim kvalifikacijama. Želi dobiti svjedodžbu “obične”
srednje škole.
Naime, Igor je završio gotovo cijelo obrazovanje prema posebnom,
prilagođenom nastavnom planu i programu. Tome je presudila
dijagnoza lake mentalne retardacije, kako se to te 2009., kada je
s osam godina pregledan na zahtjev škole, nazivalo.
Igor se srami te tri riječi i zbog toga ne navodimo njegovo pravo
ime. Bio je voljan o svemu otvoreno razgovarati samo da “laku
mentalnu retardaciju” ne vezujemo uz njegovo ime, iako je
svjestan da podatak o tome kakvo je obrazovanje stekao zapravo na
to upućuje. Zato, među ostalim, i želi dobiti svjedodžbu “obične”
srednje škole. Želi skinuti sa sebe etiketu za koju ne smatra da
mu pripada.
Isto to rješenje, koje je bilo uvjet za prebacivanje iz redovnog
školskog programa u poseban razredni odjel s prilagođenim
programom, ima i njegov stariji brat i nezanemariv broj druge
djece koja su odrastala kao Igor: u siromašnim, neobrazovanim,
mnogobrojnim romskim obiteljima.
Igor je rođen i živi u Međimurju, kao i većina Roma u Hrvatskoj.
Jedno je od devetero djece nepismene majke i oca koji je završio
nekoliko razreda osnovne škole. Materinski jezik mu je bajaški,
arhaični dijalekt rumunjskoga kojim govori većina Roma u
Međimurju. Hrvatski je počeo učiti tek sa šest godina kada je
krenuo u vrtić.
“U vrtiću sam naučio reći ‘moram na WC’, neke riječi poput
‘automobil’, ‘stol’, ‘traktor’, pisali smo slova, ali nisam
hrvatski ništa više od toga naučio jer je i u vrtiću bilo dosta
djece romske nacionalne manjine tako da smo razgovarali na
romskome”, prepričava za
Jutarnji list.
Upisao je redovni prvi razred, ali gradivo nije ništa razumio i
na kraju razreda se nije znao ni potpisati. Pao je prvi razred i
škola je tražila za njega utvrđivanje primjerenog oblika
školovanja. Povjerenstvo za utvrđivanje psihofizičkog stanja
djeteta je utvrdilo “laku mentalnu retardaciju, poteškoće
koncentracije, vizuomotorne koordinacije i percepcije te
poteškoće učenja”, kako je navedeno u rješenju o nastavku
školovanja prema posebnom nastavnom planu i programu za učenike s
lakom mentalnom retardacijom u posebnoj nastavno-obrazovnoj
grupi, koje je donijela Služba za društvene djelatnosti Ureda
državne uprave u Međimurskoj županiji.
“To je često kod romske djece. Ne znaju u školi što se traži od
njih. Uzalud im učiteljica govori na hrvatskom kad oni ne kuže.
Zamislite da francusko dijete dođe u hrvatsku školu. Isto bi bilo
‘tupo’”, komentira Igor.
Igor se ne sjeća kako ga je stručno povjerenstvo škole testiralo.
Postupak određivanja primjerenog programa obrazovanja, kao i
sastav povjerenstava za utvrđivanje psihofizičkog stanja djeteta
propisani su Pravilnikom Ministarstva obrazovanja. No testovi
koje primjenjuju članovi školskog povjerenstva nisu propisani.
Za određivanje inteligencije djeteta u mnogim se zemljama, pa
tako i u Hrvatskoj, često primjenjuje Wechslerov test
inteligencije za djecu (WISC-IV, četvrto izdanje). Stručne
studije ukazuju da testovi inteligencije poput WISC-a nisu
primjereni za djecu koja ne dolaze iz dominantne kulture,
posebice ako ne poznaju dobro jezik na kojem se test provodi.
Tako pravnica Ana Horvat Vuković u radu “Segregacijom
do integracije? Mogućnosti integriranog obrazovanja Roma” piše:
“U zemljama koje učenike razvrstavaju u škole temeljem testova
inteligencije i sposobnosti postoji bojazan o etnocentričnom
karakteru tih testova, tj. da ignoriraju lingvističke i
kulturološke različitosti romske djece te na taj način uzrokuju
njihovu neprirodno visoku zastupljenost među učenicima
‘specijalnih’ škola.”
U nedavno objavljenoj studiji “Uključivanje Roma u hrvatsko
društvo: žene, mladi i djeca” autorica Ksenije Klasnić,
Suzane Kunac i Petre Rodik navodi se pak da se “djeca
pripadnici romske nacionalne manjine često samo zbog nepoznavanja
hrvatskog jezika školuju prema prilagođenim programima”.
Kada dijete dobije rješenje o školovanju po prilagođenom
programu, potrebna je roditeljska suglasnost. Igorovi su se
složili.
“Roditelji niš’ ne kuže. Ne znaju čitati, ne znaju pisati, ne
razumiju dobro baš ni hrvatski i još ako u školi u razgovoru s
njima koriste neke stručne riječi… Potpišu suglasnost, a da ni ne
znaju što su zapravo potpisali”, pojašnjava Igor.
Na ljeto prije šestog razreda Igor je udomljen u obitelj iz
drugog mjesta u Međimurju. Neznajući, udomitelji su ga upisali u
“običan” razred, no onda je došlo rješenje iz prethodne škole i
razrednica ih je obavijestila da se mora prebaciti.
“U tom posebnom odjelu Igor je bio najbolji, nije nikakvih
problema bilo, osim što je bio malo žalostan”, kaže njegova
udomiteljica Ivana, koju zove tetom i u čijoj obitelji živi
posljednjih šest godina. Kod njih kući smo i razgovarali.
“Bio sam žalostan zapravo cijelo vrijeme školovanja”, nadovezuje
se Igor.
“Od početka mi je bilo grdo, o tome sam teti puno pričao. Bilo
nas je sedmero u posebnoj prostoriji. To su bili učenici iz više
generacija koje su spojili u jedan razred. Ostali su nas
drugačije gledali. Znali su nas i zafrkavati.”
“Jeste li svi bili Romi u tom razredu?”.
“Jesmo”, kaže Igor.
Škola koju je pohađao Igor nije većinski romska, dapače. U ovoj
školskoj godini pohađa je 25% romskih đaka, no od učenika koji
pohađaju nastavu po prilagođenom programu 76% je Roma.
“A što te zapravo žalostilo?”.
“To što sam znao da mogu više. Nisam morao ništa učiti kući, jer
bih sve na satu zapamtio.”
Udomiteljica Ivana kaže da ga je u tom periodu sve zanimalo i
čitao je enciklopedije koje je našao kod njih. Zbog toga što je s
lakoćom svladavao školski program, a i njegov je učitelj smatrao
da bi Igor mogao više, kako kaže Ivana, u sedmom razredu su ga
htjeli prebaciti u redovni program. Vodili su ga i na
profesionalno usmjeravanje u Čakovec gdje su se čudili, kaže
Ivana, koliko općeg znanja Igor ima.
No u školi su im objasnili da bi u redovnom programu morao puno
toga nadoknaditi, a s obzirom na to da se radi o završnim
razredima, mogao bi imati lošije ocjene i pokvariti prosjek pa bi
mu bio otežan upis u srednju školu.
Tako je Igor ostao u posebnom odjeljenju do kraja osnovne škole.
Imao je Hrvatski jezik, Likovni, Glazbeni, Matematiku, Prirodu i
društvo, Tjelesni i Tehnički. Iz svega je bio odličan. Vladanje
mu je bilo uzorno, išao je na nogomet i plesao u
kulturno-umjetničkom društvu. Nema ni opravdanih ni neopravdanih
izostanaka. Besprijekorno je završio osnovnu školu. No nije učio
povijest, kemiju, fiziku, geografiju, biologiju ni strani jezik.
I nije mogao upisati ništa osim srednje škole s trogodišnjim
programom za pomoćna zanimanja, koja najčešće na tržištu rada
nikome ne trebaju. U prvom razredu srednje škole ponovno je bio
najbolji učenik i udomitelji su sa školskom pedagoginjom ponovno
razmatrali da ga prebace u redovni program. No ovog puta se
ispriječio sport. Naime, do tada je Igor već postao perspektivan
sportaš sa svakodnevnim treninzima. Život u jednom mjestu,
treninzi u drugom, škola bi bila u trećem te bi k tome imao puno
nadoknada zbog prethodnog oskudnog obrazovanja. Izbor je bio
između nove, kvalitetnije, ali i teže škole te sporta.
Vijećali su i na kraju odlučili da ostane gdje jest. Srednju
školu je završio kao najbolji učenik u razredu, no nije ponosan
na tu svjedodžbu i htio bi se doškolovati.
Ivana i njezin suprug se već 11 godina bave udomiteljstvom i u
tom su periodu udomili 13 djece. Svi su bili Romi, osim jednog
dečka. I većina ih je, kada je došla kod njih, već išla u školu
po prilagođenom programu.
“Udomljavali smo djecu koja idu u četvrti, peti ili šesti razred,
a nisu znali ni čitati. Rekla bih da je to stvar zanemarenosti.
Jer, ako se s njima radi, vrlo brzo i lako napreduju. Kada bi sva
djeca s tri godine počela ići u vrtić i kada bi se radilo s
njima, onda ne bi bilo problema kada krenu u prvi razred”, kaže
Ivana.
Od osmero Igorovih sestara i braće troje ih je udomljeno i jedno
je dijete usvojeno. Igor i njegov stariji brat završili su školu
po prilagođenom programu. Mlađi brat je također ponavljao prvi
razred, no onda je odmah udomljen i pohađa redovni program.
Usvojeni brat se također školuje po redovnom programu. S
roditeljima žive djevojčice koje još ne idu u školu. Igor se boji
da će one proći isti obrazovni put kao i on. Čak je od Centra za
socijalnu skrb tražio da ih se udomi prije nego krenu u školu
kako bi imale veće šanse, no u Centru su mu odgovorili da ih
nemaju na osnovu čega izuzeti iz obitelji.
“Ako se ništa ne poduzme, sestre će pasti prvi razred i onda će
im ustanoviti da imaju blagu mentalnu retardaciju. Tako bude
mnogoj romskoj djeci, garantiram da će biti i njima”, ozlojeđen
je Igor.
Od ukupno 314 284 učenika osnovnih škola u Hrvatskoj u ovoj
školskoj godini, 3 662 je učenika s teškoćama u razvoju koji
svladavaju različite oblike posebnog programa u posebnim
razrednim odjeljenjima, prema podacima Ministarstva znanosti i
obrazovanja. Pitali smo Ministarstvo koliko je od toga romske
djece, no rečeno nam je da ne vode takvu evidenciju po etničkoj
pripadnosti.
Iako, Ministarstvo vodi statistiku o učenicima romske nacionalne
manjine prema kojoj se prati njihov obrazovni uspjeh. Možete
saznati koliko romske djece završava pojedini razred osnovne
škole, koliko je ponavljača i koliko ih upisuje srednju, no ne i
koliko ih se školuje po prilagođenom programu. Iz Upravnog odjela
za obrazovanje i kulturu Međimurske županije također kažu da ne
raspolažu s takvim podacima.
No, prema podacima sa Školskog e-Rudnika, aplikacije Ministarstva
znanosti i obrazovanja s brojnim podacima o školama, može se
vidjeti da je najveći postotak učenika s teškoćama u razvoju
upravo u Međimurskoj županiji.
Prema podacima koje smo prikupili ipak se može uočiti nesrazmjer
romskih učenika koji se školuju po različitim oblicima posebnih
programa u odnosu na neromske učenike. U školskoj godini
2018./2019. u osnovnim je školama u Hrvatskoj bilo ukupno 318.884
učenika, a od toga ih je 24.340 imalo teškoće u razvoju i
rješenje o primjerenom obliku školovanja.
To je 7,6% djece koja su se prošle godine školovala po posebnim
programima u Hrvatskoj. Iste školske godine u Međimurskoj
županiji je u osnovnim školama bilo 1639 romske djece, od toga
njih 335 s rješenjem o primjerenom obliku školovanja, što iznosi
čak 20,4% romske djece koja su se tada školovala po posebnim
programima. Dakle, gotovo tri puta više romske djece se školovalo
prošle školske godine po posebnim programima u usporedbi s općom
populacijom.
Taj se postotak još povećava prema kraju školske godine, kada se
smanjuje broj romskih učenika koji pohađaju osnovnu školu, a
istovremeno povećava broj onih s rješenjem o primjerenom obliku
školovanja. Također, uočljiv je veliki skok broja rješenja između
prvog i drugog razreda, baš kao što je bio slučaj i s Igorom.
Uočljiva je i nezanemariva razlika među pojedinim školama u
Međimurju: negdje se 26% romskih đaka školuje po prilagođenom
programu, a negdje 16%.
Iz Ministarstva znanosti i obrazovanja su nam naveli da ne mogu
komentirati prezastupljenost romskih učenika koji se školuju po
različitim oblicima posebnih programa s obzirom da oni ne
raspolažu podacima. Niz stručnjaka s područja obrazovanja s
kojima smo razgovarali nisu se bavili tom temom – praktički se
nitko time nije bavio u Hrvatskoj – no nisu iznenađeni da se
velik broj romske djece školuje po takvim programima. Tako nam
je Neven Hrvatić, profesor s Odsjeka za pedagogiju
Filozofskog fakulteta u Zagrebu, rekao da se radi o liniji manjeg
otpora jer je lakše uputiti djecu u takve programe, nego dodatno
s njima raditi.
Ravnatelj jedne međimurske osnovne škole u kojoj se kontinuirano
smanjuje broj đaka koji se školuju po prilagođenom programu te je
među njima nešto niži udio Roma, iako je i dalje visok u odnosu
na opću populaciju, rekao nam je da se kod romske djece mahom
radi o razvojnim poteškoćama, a ne intelektualnima i da oni kroz
program predškole puno rade i s roditeljima i s djecom kako bi se
djecu što bolje pripremilo za školu te da kod njih povjerenstvo
ne daje olako rješenja o školovanju po prilagođenom programu.
Elvis Šarić, ravnatelj Osnovne škole Mursko Središće u kojoj
se također školuju romska djeca po prilagođenom programu, ali i
gdje se provode programi senzibilizacije, smatra da je tako puno
romske djece u takvim programima zbog socijalne deprivacije u
kojoj ta djeca odrastaju te zbog neadekvatnih testova.
“Kada bismo testirali pun autobus sirijske djece koja ne znaju
hrvatski, rezultati bi bili slični”, kaže i zagovara ukidanje
testiranja, kao i formalnih rješenja stručnih komisija, jer
najčešće obilježe djecu do kraja školovanja. Naime, djeca se mogu
iz prilagođenog prebaciti u redovni program ako se pokaže da su
za to spremna, no to se rijetko događa. Šarić smatra da bi se
škola trebala prilagoditi djetetu ukoliko ne postoje veće
poteškoće i raditi s njim koliko treba da može pratiti redovni
program.
Agencija EU za temeljna prava (FRA) objavila je nekoliko
izvještaja i istraživanja o obrazovanju Roma gdje se ukazuje na
disproporcionalno veliki udio romskih učenika u tzv. posebnim
školama i razredima. U istraživanju objavljenom 2016., koje je
obuhvatilo 11 članica EU, ali ne i Hrvatsku, to se potvrdilo u
nizu zemalja, posebice u srednjoistočnoj Europi. Među zemljama
koje su bile u fokusu istraživanja, najviše je takvih učenika
bilo u Češkoj (23%), zatim u Slovačkoj (20%), a najmanje u
Portugalu i Poljskoj (1%). FRA navodi da bi to “moglo biti
rezultat diskriminatornih praksi”.
Da se u slučaju Češke radi o neizravnoj diskriminaciji, potvrdila
je 2007. presuda Europskog suda za ljudska prava. Naime,
Republiku Češku je tužilo 18 romske djece koji su bili smješteni
u tzv. specijalne škole s pojednostavljenim nastavnim planom i
programom u Ostravi. Nije bilo dostupne službene statistike, kao
što se pokazuje i u slučaju Hrvatske, no sud je prihvatio podatke
koje su prikupili tužitelji, a koji su pokazali da romska djeca
čine tek 2,26% ukupne gradske populacije osnovnoškolske djece,
ali ih je u posebnim školama bilo čak 50,3%.
Tužitelji su smatrali da nisu bili prikladno testirani s obzirom
na kulturološke razlike između romske i češke djece, da im je
glavna prepreka bilo nedovoljno poznavanje češkog jezika te da su
njihovi roditelji bili nedovoljno informirani o posljedicama svog
pristanka. Češka vlada je upravo roditeljsku suglasnosti smatrala
ključnom, no sud nije bio uvjeren da su roditelji romske djece
bili u stanju ocijeniti sve aspekte situacije kao i posljedice
svoje suglasnosti.
Milan Mitrović predsjednik je Romske organizacije mladih
Hrvatske i student Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja u
Slavonskom Brodu. Kaže da godinama zna za problem školovanja
velikog broja romskih učenika po pojednostavljenim programima.
“To nije stvar njihovog intelektualnog ograničenja, nego
ograničenog znanja, prvenstveno hrvatskog jezika”, kaže Milan
Mitrović i napominje da je toga prije bilo još i više, a da se
sada pomaci pokazuju u školama čiji se kadar educira o tome kako
raditi s romskom djecom.
Ni Jagodu Novak, koja je doktorirala na temu modela
obrazovne integracije Roma, ne iznenađuje da se u Hrvatskoj
događa isto što i u mnogim europskim zemljama te smatra da su
uzroci višestruki: “Prvo, ono što djeci pružamo prije škole
neizbrisivo utječe na njihovo kasnije obrazovanje. Ako propustimo
kvalitetan predškolski rad s djecom u suradnji s roditeljima,
poslije ćemo imati djecu s velikim zaostacima, disperzijom pažnje
i, najvažnije, s osjećajem neuspješnosti i nemotiviranosti. Takva
djeca su često ona koja rade po toj vrsti programa koju
spominjete. Dvogodišnji kontinuirani vrtićki program preduvjet je
kasnijeg dobrog školskog uspjeha djece nižeg socijalnog statusa,
djece kojoj hrvatski nije materinski, djece koja žive u izolaciji
neke vrste, a takva je velika većina romske djece. To potvrđuju i
mnoga istraživanja, ali se još uvijek ne događa, iako su sve
nacionalne strategije za uključivanje Roma jasno tu mjeru uvele
kao nužnu.”
Nadalje Jagoda Novak navodi da bi u škole trebalo uvesti
mentorske potpore i produžene boravke za djecu, dodatke na plaću
učiteljima koji rade u dvojezičnim razrednim odjeljenjima i
obaveznu edukaciju školskog kadra o, među ostalim, poučavanju
hrvatskoga kao drugog jezika, ali i o prihvaćanju različitosti.
Novak napominje i da je niz istraživanja pokazalo kako niska
obrazovna očekivanja daju i niske rezultate te da razmislimo
kakva očekivanja imamo od romske djece.
Igor, koji je tijekom školovanja imao viša očekivanja od sebe,
ali nije se imao prilike potvrditi, kaže: “U školi ne znaju što
raditi s djetetom romske nacionalne manjine koje nije učilo
hrvatski jezik, nema znanje, široke vidike ni roditelje na koje
se može osloniti. Oni misle da mu mogu jedino pomoći tako da mu
olakšaju školski program.”
(Prilog je nastao uz potporu međunarodne fondacije Roma Education
Fund)