Lucija je nedavno imala prvu samostalnu izložbu nazvanu "Popevke” u zagrebačkom Malom centru kulture
Nakon završene Graditeljske škole u Čakovcu, smjer Dizajn unutrašnje arhitekture, danas dvadesetjednogodišnja Lucija Šubić iz Šenkovca upisala je preddiplomski studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Danas je studentica četvrte godine i nedavno je imala prvu samostalnu izložbu nazvanu “Popevke” u zagrebačkom Malom centru kulture. “Popevke” su inspirirane Lucijinim odnosom prema Međimurju, njenom pogledu i sjećanjima na rodni kraj.
– Glavni ugođaj koji sam pokušala uhvatiti su tuga i nostalgija. Nikad se u Međimurju nisam osjećala kao da tamo pripadam, ali sam istovremeno vrlo vezana za njega. Zato sam odabrala popevke kao glavni način izražavanja tih emocija. Njih sam doživljavala kao društvenu pjesmu koja spaja naš narod, a ne kao intimnu pjesmu koja pojedincu može služiti kao vlastiti izričaj. Nakon odlaska u Zagreb, odvajanja od Međimurja, počela sam se polagano zbližavati sa svojim korijenima. Paralelno je rasla moja zbirka slika, prizori mojih popevki koje nisu samo prizori postojećih pjesama, nego moja verzija kojom ispuštam i negativne emocije vezane uz njihovo i moje mjesto nastanka. Prizore sam skicirala impulzivno slušajući neke od odabranih pjesama i prema skicama bih napravila referencu i krenula slikati. Slike ne sadrže direktne prikaze iz pjesama već prvu asocijaciju koja bi mi pala na pamet kad bih slušala tekst ili glazbu. Koristila sam sebe kao glavni model jer mi se to činilo prigodno, s obzirom na to je bit radova moj odnos s Međimurjem, ali i zato što samu sebe najbolje poznajem.
ŽENSTVENI HOROR
Koji stil preferirate, koje teme?
– Preferiram rad s akvarelom. Akvarel kao tehnika mi omogućuje dobivanja određenih efekata koje s drugim tehnikama ne bih mogla dobiti. To mi dozvoljava nježno razlijevanje boja kojim se lakše stvara sjetna i mistična atmosfera koju želim uhvatiti u svojim slikama. Već dugo vremena me drži stvaranje motiva koji mogu istovremeno biti nježni, “ženstveni”, mistični, ali i pomalo uvrnuti. Volim stavljati blagi podton horora u svoje slike iako same po sebi nisu strašne, ni nasilne, ni ništa slično nečemu na što bi pomislili pri nekom klasičnom prikazu horora. To se najviše može vidjeti u slikama koje sam započela nakon izložbe.
Što trenutno radite?
– Trenutno pripremam koncepte za slike koje ću raditi za završni rad, a uz to planiram i diplomski. Jedino što zasad mogu reći je da ću nastaviti s mojim odnosom s Međimurjem kao glavnom temom, samo popevke ovaj puta više nisu dio toga ili barem neće više biti fokus radova. Rado bih izlagala na našim prostorima, mislim da je to i primjereno s obzirom na temu mojih radova. Zasad, barem do diplomske izložbe i obrane rada, ne planiram samostalne izložbe. Nakon toga bih rado održala neku veću samostalnu izložbu u Čakovcu, posebice nakon što završim sve što su sada samo još planovi.
Nakon završetka studija?
– Definitivno bih htjela pokušati kao slobodna umjetnica, ali tko zna kamo će me život nositi. Prijavljivat ću se na skupne izložbe, planirati samostalne, pokušat ću se što više izbaciti na scenu, ali tko zna što me čeka za dvije godine.
Kako zamišljate život umjetnice?
– Ovisi u kakvoj je životnoj situaciji i s čime se točno bavi. Ima li, primjerice, siguran posao kao predavač na akademiji ili je na sceni kao slobodan umjetnik, bavi li se davanjem instrukcija na nekim likovnim radionicama ili likovnom terapijom. S pojmom “umjetnik” mi na pamet pada stotinu različitih scenarija.
Zašto slikarstvo?
– Rekla bih da je kreativno izražavanje za mene esencijalno za normalno funkcioniranje. Počelo je s crtanjem svega i svačega… još u vrtiću; od smišljanja vlastitih priča kroz slike, precrtavanja likova iz najdražih crtića i onih klasičnih vrtićkih vježbi izražavanja kreativnosti. Polagano je preraslo u ozbiljniji interes za slikanje i povijest umjetnosti i to još u osnovnoj školi. Mislim da nije postojao onaj jedan trenutak u kojem bih shvatila da me to zanima ili u kojem sam slučajno kliknula s tim područjem, jednostavno je potreba i želja uz mene bila tijekom cijelog života. Akademiju sam upisala jer sam željela da moj tadašnji hobi postanje moj posao. Htjela sam se tome u potpunosti posvetiti, a Akademija mi je to jedina mogla omogućiti.
* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3475
