Jelena Horvat stavom, voljom i upornošću razbija predrasude, a zastavicom s linije terena presuđuje…
Nakon 10 godina aktivnog igranja sporta, rodila se želja za sudačkim vodama. Zvuči kao logičan slijed događaja u karijeri jednog sportaša, međutim logika se izgubi kada govorimo o – ženskom nogometu. Iako je cijelo desetljeće često morala objašnjavati zašto je odabrala nogomet kao sport, to Jelenu Horvat (22) iz Prhovca nije spriječilo da slijedi svoj san i postane – sutkinja. Trenutno je jedina sutkinja pod ingerencijom Međimurskog nogometnog saveza.
– Volim nogomet i imam ga u malom prstu. Kažu da prvo moraš igrati nogomet da postaneš kvalitetan sudac, smatram da nije nužno, ali meni je svakako pomoglo, kaže naša sugovornica te progovara o predrasudama:
– Predrasude kreću već i prije utakmice kada saznaju da žena sudi
ili kada dođem na travnjak sat prije utakmice da se pripremim. U
tih sat vremena već ‘zaključe’: ona nije sposobna, ona nije u
nogometu, nikad nisi imala loptu u nogama i ti sada nas učiš
nogometu, kakva bu to utakmica u kojoj bu nam žena mahala… i
slično – nabraja Jelena svoja iskustva i komentare s terena,
pokušavajući pritom objasniti sebi i nama zašto logika njezina
želja za uključivanjem u taj – kako ga vole zvati – “muški
svijet” često nekome nije jasna.
– Trenirala sam s dečkima jer zbog nemogućnosti prijevoza u grad nisam mogla drugačije. Prvo sam igrala s mlađim pionirima u NK-u Jedinstvo Gornji Mihaljevec, no po pravilniku to više nisam mogla kada su postali juniori. Tada sam se prebacila kadetkinjama u Čakovcu – prisjeća se mlada zaljubljenica u sport koja je uživala u svim ekipama, a donedavno i u Nogometnoj školi Međimurje Čakovec, iz koje se zbog ozljeda i operacije koljena morala oprostiti od aktivnog igranja.
Unatrag 20 godina u Međimurju je svoj položeni ispit za nogometnu
sutkinju aktivno koristilo tek sedam žena: međunarodna sutkinja
Lidija Kraljić iz Ivanovca, Ivana
Piškor iz Malog Mihaljevca, Lana Vidović i
Martina Koprivec iz Palovca, Franciska
Vrhaj iz Cirkovljana i Nada Gorupić iz
Ivanovca, uz našu sugovornicu Jelenu – danas jedinu koja i
dalje kroji sudbinu nogometašima na terenu.
– Zadnjih godina u Međimurju nije bilo nijedne sutkinje, unatoč tome što su i prije bile stručne i čak trenirale nogomet. Uvijek su ih pratili pogledi i upitnici iznad glava promatrača, kako za suđenje, tako i igru – dodaje Jelena i ističe kako nitko sa sobom ne nosi znak da je igrao sport koji sudi, a smatra da tu predrasudu osjećaju i muške kolege.
KAD MAMA ODREŽE…
– Nema baš drugih sportova koji su toliko puni predrasuda, a sucima je bez obzira na spol općenito teže nego igračima, to sam osobno iskusila. Kada se igraju derbiji, utakmica za vrh ili za ispadanje, svi su napeti i traže krivce. Rijetko je to igrač koji je promašio gol, češće je to sudac koji nije sudio zaleđe ili out. Igraču viču – bit će drugi puta bolje, a nama sucima spominju obitelj – uz smijeh govori sutkinja, čija je mama često “na tapeti”.
A mama kao da je znala da će ju se među publikom spominjati, te je Jeleni – kada joj je bilo 16 godina – zabranila dobivanje licencije.
– Kad sam napunila 18 godina i kada sam mogla odlučivati, vozila
sam se na predavanja te jedan dan došla kući i rekla da sam
položila za sutkinju. Tada više nisu imali izbora. Mama
Gordana i tata Darko bili su na nekoliko utakmica koje
sam sudila, a mama je više slušala publiku, nego što je pratila
igru. Kada su pale psovke u kojima se moja majka spominjala,
okrenula se navijaču i pitala – Imaš mi kaj za reći? Odgovorio
je: – Pa ne govorim tebi, nego sutkinji. Tada mu je odrezala: –
Ja sam joj mama!, pa su zanijemili svi navijači u bližoj okolini
– prisjeća se Jelena i dodaje da majka više nije česta gošća na
utakmicama, no i da se pomirila s odabirom svoje
kćeri.
U sudačkim je vodama nešto više od dvije i pol godine, a u to je vrijeme pokušala uskladiti igranje, suđenje i posao na daljinu vezan uz tehničku podršku za njemački jezik. Zaustavile su je ozljede zbog kojih nakon operacije u rujnu sada i pauzira.
KOGA TREBAŠ?
– Očekujem se vratiti u polusezoni, na proljeće sljedeće godine. Moći ću se koncentrirati isključivo na suđenje i to me veseli. Dosta me klubova i navijača već zna i voljela bih da sam i dalje prisutna na terenu, zbog sebe i ženskog nogometa općenito – ističe Jelena, inače navijačica zagrebačkog Dinama i nekadašnja streljačica klubova iz Gornjeg Mihaljevca i Brezja.
Streljanu u dvorani zamijenila je “streljanom” na nogometnom terenu, a s veseljem se na čakovečkom stadionu Mladosti prisjeća prve utakmice koju je sudila.
– Bilo je to upravo na Mladosti, u proljeće 2019., igrali su NŠ Međimurje Čakovec i NK Otok. Sjećam se da je bio prisutan strah da ne pogriješim, razmišljala sam što ako donesem krivu odluku? Prvih nekoliko utakmica – kada sam stigla – znali su me pitati koga trebam, no svi strahovi i nepoznanice su brzo nestali – kroz smijeh objašnjava sutkinja, koju su prilikom odlaska u svlačionicu znali zamijeniti s navijačicom ili djevojkom nekog od igrača.
Kako nam je otkrila, ima dečka – i da, on je nogometaš, ali to je logičan odabir kako od malih nogu živi nogomet privatno i poslovno.
– S tatom sam još kao mala išla nedjeljom na svaku utakmicu i jurila po terenu s loptom. Ako znate takvu djevojčicu, dajte joj da upiše nogomet. Nemojte im u startu reći da nisu za to jer su cure, odvezite ih na trening, mi možemo sve! – iskrena je Jelena, svjesna da su roditelji često ti koji stopiraju upis budućih nogometašica.
OHRABRENJE
Poziv je neophodan jer se iz dana u dan gasi sve više ženskih nogometnih klubova diljem Hrvatske, a razlog je upravo nedostatak mlađih dobnih kategorija što je jedan od uvjeta pri dobivanju licencija. Što se tiče sutkinja, poziva djevojke i žene koje su navršile 15 godina da joj se pridruže, da ne ostane jedina sutkinja u Međimurju. Dodaje da Zbor nogometnih sudaca pozica zainteresirane u dobi od 15 do 40 godina života na besplatan tečaj. Prijave se vrše putem e-adrese igorkrizaric@yahoo.com.
– Nogomet mora postati i ženski sport. Kad se priključite, vidjet
ćete da će vam se svidjeti, od priprema, dobre spreme, do normi
koje moramo zadovoljiti na stadionu u Čakovcu.
– Sljedeća je međužupanijska liga, a Savez me mora predložiti za viši rang. Kada kažu da mogu dalje, bit ću spremna i vjerujem da ću dotad steći dovoljno iskustva. Moj krajnji cilj bio bi rang međunarodne sutkinje i to bi bilo ostvarenje sna – ističe, svjesna da mora paziti na ozljede s kojima muku muči, ali i na to da u svakom trenutku mora dati svoj maksimum.
* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3475