Kad je 2019. godine stigla na radno mjesto spremačice u Županijsku bolnicu Čakovec, mlada Marina Balog (23) iz Orehovice bojala se kako će je kao Romkinju okolina prihvatiti. No, strah se pokazao nepotrebnim
Zbog svojeg podrijetla i nacionalne pripadnosti na svojem radnom mjestu Marina nije nikad imala problema.
Po struci pomoćna kuharica/slastičarka, Marina iza sebe ima sezonsko iskustvo rada kao spremačica – dvije je sezone radila u Rovinju, jednu u Malome Lošinju.
– Iz Lošinja nosim neka negativna iskustva zbog toga što sam Romkinja, ali moja je nacionalnost bila problem sve dok se nisam postavila za sebe. Osoba sam koja voli iskreno reći što me smeta i na nepravdu ne mogu šutjeti. Naposljetku su mi rekli da sam njihova najbolja djelatnica, govori Marina.
CURA OD POMOĆI
O radnom ozračju u Bolnici, svojim kolegicama spremačicama, medicinskim sestrama i liječnicima, niže samo pohvale.
– Trebalo je malo vremena da se naviknemo jedni na druge, da se i ja malo otvorim i sad je stvarno super. Cura sam od pomoći, možda drugi to ne vide, ali volim pomoći kad i kome mogu. Puno sam iskustva stekla radeći uz svoje starije kolegice, a posla se ne bojim. Mi smo zadužene za čišćenje i dezinfekciju i meni to nije teško, dapače, volim raditi, biti okružena ljudima, stalno u nekoj komunikaciji i stvarno mi je lijepo tu, kaže.
Marina je odrasla u romskom naselju Orehovici, u obitelji s 11 braće i sestara. Dvije je sestre tragično izgubila 2005. godine, utopile su se u dobi od svega 10 i 11 godina. Od tog se gubitka njezini roditelji nikad nisu oporavili. Braća i sestre danas su se odselile i zasnovale svoje obitelji, a kao najmlađa, ona još živi s roditeljima. Svoje djetinjstvo u romskome naselju, kaže, ne bi ni za što mijenjala, jer su joj tamo prijatelji i obitelj, njezin cijeli svijet. No, najveća joj je želja ipak osamostaliti se, pronaći stan za sebe u Čakovcu i položiti vozački ispit.
– Nije teško živjeti u romskom naselju, ako živite s dobrim ljudima i ako ima komunikacije i razumijevanja. Bit će mi teško kad se odselim, ali jedva čekam otići i biti svoj čovjek, pojašnjava.
SVOJ KRUH
Zato je i nakon završenog trogodišnjeg smjera u Srednjoj školi Prelog Marina odlučila da se neće dalje školovati, iako je mogla upisati i četvrti stupanj srednje stručne spreme.
– Htjela sam se odmah zaposliti i sama sebi priskrbiti kruh. Svojim bih Romima poručila da ne misle negativno, da nas nitko ne želi zaposliti samo zato što smo Romi – tu je bitna komunikacija i pozitivan stav. A istina je i da se neki Romi ne žele zaposliti, kaže iskreno, dodajući da se dobar primjer može pronaći u njezinu naselju u Orehovici, u kojem je većina zaposlena – i oni mladi, i stariji.
Voljela bi jednog dana zasnovati i vlastitu obitelj, ali za to, kaže, još nije vrijeme. Tek su joj 23 godine, pa trenutno radije sanja o putovanjima dalekim svjetskim prostranstvima, upoznavanju novih kultura i stjecanju novih životnih iskustava, a ne isključuje ni mogućnost da će u budućnosti svoj kruh zarađivati negdje u inozemstvu.
Kad i ako taj dan dođe, bit će joj se teško rastati od svojih kolegica i posla u Županijskoj bolnici Čakovec u kojoj se, kaže za kraj, osjeća prihvaćeno i dobrodošlo, gdje su njezine radišnost i otvorenost prepoznate, i u koju svakodnevno na posao odlazi sretna i ispunjena.