Glavna sestra Odjela infektologije čakovečke Bolnice Barbara Kolac iza sebe ima više od 43 godine radnog staža. Mnogi bi na njezinome mjestu već bili jednom nogom u mirovini, ali gošća naše ovotjedne 'Priče iz bolnice' na povlačenje još ne pomišlja, osobito u ovim teškim pandemijskim okolnostima
Barbara Kolac, bacc. med. techn., rodom je iz Gornjeg Jesenja kraj Krapine i već 29 godina živi u Varaždinu, no na profesionalnom se planu gotovo u potpunosti ostvarila u Čakovcu. Prije 35 godina je kao zamjena za rodiljni dopust došla na Odjel infektologije Županijske bolnice Čakovec, na kojem i danas radi, a već 18 godina obnaša i dužnost glavne sestre tog Odjela.
Iza sebe ima više od 43 godine radnog staža, i iako bi mnogi na njezinome mjestu već bili jednom nogom u mirovini, sestra Barbara na povlačenje još ne pomišlja, osobito u ovim teškim pandemijskim okolnostima.
– Ne mogu reći da nisam razmišljala o mirovini, osobito
nakon što sam prije tri godine doživjela infarkt miokarda. U
svega sat i pol tad su me fantastično zbrinuli liječnici i
medicinski tehničari u našoj Bolnici, vjerujem da tako ne bi ni u
Zagrebu, a iako je nakon toga preporuka kloniti se adrenalina i
stresa, ja se u ovoj situaciji jednostavno nisam mogla povući. U
području infektologije sam cijeli radni život, imam veliko znanje
i iskustvo i mogu, zajedno sa svojim kolegicama, Službu
organizirati na način da budu zadovoljene sve potrebe u ovim
doista teškim vremenima, ističe naša sugovornica. Naravno,
dodaje, da u tome ima i veliku potporu i pomoć rukovodstva ŽB
Čakovec.
Bez svojih medicinskih sestara i tehničara, empatičnih i predanih poslu, naglašava, to ne bi bilo moguće i svaki je od njih, kaže, važan kotačić u funkcioniranju svakog odjela i čitave Bolnice.
POZITIVNO KROZ ŽIVOT
Nakon srednje škole, sestra Barbara je svoj profesionalni put započela u Klinici za infektivne bolesti ‘Dr. Fran Mihaljević’ u Zagrebu, a osam ju je godina kasnije ljubav dovela u Međimurje.
– U to je doba bilo strahovito teško zaposliti se, za jedno
je radno mjesto konkuriralo dvadesetak sestara, a ja sam iza sebe
ostavila stalni posao. No, u životu uvijek razmišljam pozitivno i
to me nosi kroz život. Tako sam stigla i na Odjel infektologije,
najprije kao zamjena, a potom sam primljena i u stalni radni
odnos. Moram reći da sam dolaskom u Čakovec doživjela svojevrsni
šok, jer tu na odjelu nije bilo ni približno toliko posla koliko
je bilo na Klinici u Zagrebu. Tamo smo imali veliki priljev
pacijenata, puno prijema, dijagnostike, vađenja krvi,
hemokulture, punkcije smo radili 3-4 puta na dan – tu možda
jednom u dva tjedna. Nedostajao mi je taj tempo, pa sam se
aktivno uključila u rad naših sestrinskih udruženja, u Hrvatsku
udrugu medicinskih sestara – tehničara u kojoj i danas
obnašam dužnost predsjednice Upravnog odbora, u Infektološkom
društvu HUMS-a u kojem sam trenutno najstarija aktivna članica, a
osnovali smo i čakovečku podružnicu Hrvatskog strukovnog
sindikata medicinskih sestara – tehničara.
U tom je razdoblju potpisan prvi kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva kojim su definirana naša prava za koja smo se, doduše, izborile i štrajkom. A onda, kad smo to posložili, upisala sam Studij sestrinstva na Zdravstvenom Veleučilištu u Zagrebu i 2006., kad sam diplomirala, nakon tri godine kao v.d., i službeno sam postala glavna sestra Odjela infektologije, pojašnjava sestra Barbara.
NAJTEŽI TELEFONSKI POZIVI
Dodat će s osmijehom da se uprave i ravnatelji s godinama mijenjaju, a ona ostaje, no vedrina na njezinu licu nestat će s povratkom u aktualni trenutak i val pandemije kojim su bolnički kapaciteti gotovo u potpunosti popunjeni, pacijenti stižu s izrazito teškim kliničkim slikama, a iako uz sav napor i trud medicinskih djelatnika naše Bolnice većina pacijenata dočeka dan otpusta iz bolnice – neki i nakon višetjedne borbe – ima i onih koji svoju životnu bitku ne uspijevaju dobiti.
– Najgore je kad ujutro svoj radni dan započinjete telefonskim pozivom obitelji i javljate smrt njihovog bližnjeg. A dogodi se da u noći imate i tri preminula. Nažalost, ja ću tu vijest odraditi i prenijeti profesionalno, ali to ne može ne ostaviti traga na moj emotivni život, govori.
– Samo na COVID odjelu otorinolaringologije nam je od početka mjeseca umrlo šest osoba. Da, bio je među njima i 93-godišnjak, ali, uz činjenicu da je bio u dobroj fizičkoj kondiciji, to je nečiji otac, suprug, brat i djed – tko ne voli svojeg djeda? A vjerujem da su svi oni mogli duže poživjeti, samo da su se pazili oni sami, da su ih i drugi štitili pridržavajući se mjera i – najvažnije – cijepili se, poručuje glavna medicinska sestra Odjela infektologije.
CIJEPITI SE? NEMA DVOJBE!
Oko cijepljenja, naglašava, nije niti u jednome trenutku dvojila. Štoviše, osim što se svake godine cijepi protiv gripe, lani je bila prva osoba u Međimurju cijepljena prvom dozom Pfizera, a nedavno je primila i treću, tzv. booster dozu. Iako je svakodnevno u kontaktu s oboljelima, uz cjepivo i ostale zaštitne mjere, virusom SARS-CoV-2 se nije zarazila.
Posebno je žalosti, dodaje, što danas i dalje postoje ljudi koji tvrde da COVID ne postoji, a bilo je, kaže, čak i pacijenata koji bi završili na respiratornoj potpori, pa iz bolnice izašli i dalje uvjereni da je riječ o izmišljenoj bolesti.
– Pozivam sve koji i dalje tako misle da dođu jedan dan na naš Odjel. Neće morati ništa raditi, samo ćemo ih obući u zaštitnu odjeću i ići će s nama dok radimo, pa da vidimo hoće li nakon toga reći je li ovo stvarno ili nije, šalje Barbara Kolac snažnu poruku.
No, pozitivna duha, i u ovim teškim vremenima vidi ono dobro. Sretna je, kaže, što je Odjel infektologije popunjen i sestrinskim kadrom, jer su nakon 12 godina dobili još dvije sestre koje su im po sistematizaciji pripadale. Ne zaostaju ni po edukaciji, pa je na Odjelu pet prvostupnica sestrinstva, a uskoro će jedna od njih postati diplomirana sestra, a i u ovom pandemijskom žrvnju prolaze svakodnevnu obuku koja će im ostati trajni zalog u daljnjem radu.
– Sad smo već jako dobro uhodani, stoički i profesionalno sve odrađujemo, iako to podrazumijeva ogroman angažman i psihičku stabilnost. I tijekom smjena i nakon radnog vremena, kad sjedamo za stol i dogovaramo organizaciju i strategiju COVID odjela, na dnevnoj bazi, ovisno o epidemiološkoj situaciji u našoj županiji. Ovaj put uz težu kliničku sliku pacijenata imamo i puno više aparature, osobito neinvazivne respiracijske potpore, koja nam dodatno otežava rad, jer nismo svi educirani za rad na tim uređajima kao što su sestre Jedinice intenzivnog liječenja. One su nosioci tog dijela posla, a mi učimo u hodu; one koje znaju podučavaju one koje je potrebno podučiti, sve u koordinaciji s našim liječnicima, voditeljem Odjela dr. Mahmoudom Al-Muflehom, kao i pročelnikom Službe internističkih djelatnosti dr. Miroslavom Horvatom, kojem moram zahvaliti za sve što je napravio za našu djelatnost, osobito nakon što smo lani u jeku trećeg vala ostali bez voditeljice Odjela, ističe.
Iako se u ovakvim okolnostima i kod kuće teško isključiti od posla, trenutak za sebe i svoj duševni mir sestra Barbara će pronaći u svakodnevnoj šetnji uz dravsku obalu.
– Stvarno puno šetam, osobito nakon infarkta, a kad stignem volim otići u kazalište i pogledati dobru predstavu, što je na žalost sada nemoguće. Često odem u Zagreb gdje imam obitelj, ali u zadnje vrijeme najviše volim biti kod kuće, da mi telefon ne zvoni i da si uspijem nešto u miru napraviti, skuhati ručak, pogledati neki dobar film. Sad rijetko uspijem, ali nadam se da će se to ipak uskoro popraviti, ne gubi Barbara nadu.
Voljela bi, zaključuje, u mirovinu otići kad dočekamo kraj pandemije, a veseli je što će iza sebe ostaviti prekrasan tim sestara-tehničara i mladih liječnika na kojima ostaje budućnost infektologije u čakovečkoj Bolnici.
A ona će se tad posvetiti sebi i svojoj obitelji, sinu Miranu (34) koji mamu slijedi u stopu, pa je i sam magistar sestrinstva, zaposlen u Klinici za infektivne bolesti u Zagrebu, te kćeri Ivoni (24), uzornoj studentici koja kraju privodi studij prava u Osijeku.
– Uz moju profesionalnu karijeru, oni su moj najveći ponos, kaže na samome kraju.
