OD MEĐIMURJA DO VUKOVARA

AVANTURA SLAVKA JALUŠIĆA I ĐURE KOPRIVCA ‘Hodali smo i po 20 sati!’

Slavko i Đuro su krenuli iz Novog Sela na Dravi, a osam dana kasnije završili su u gradu na Dunavu! Želja im je bila prisjetiti se i odati počast poginulim kolegama suborcima

Jednog jutra od crkve u Novom Selu na Dravi prema istoku naše zemlje uputila su se dvojica umirovljenih policajaca – Slavko Jalušić iz Kuršanca i Đuro Koprivec iz Čakovca. Nisu krenuli automobilom ili biciklom, čak niti romobilom. Ne, obuli su tenisice i pješice krenuli – za Vukovar!

– Krenuli smo u subotu, u 5:00. Bio je lijep dan i pješačili smo sve do 22 sata. U Novigradu Podravskom nismo imali smještaj. U jednom lokalu konobarica je zvala nekog iznajmljivača, ali nije uspjelo. Na kraju nam je dala sobu iznad lokala. Imala je i dobro međimursko vino! – prisjećaju se kako je otpočela avantura.

No, uskoro su počeli problemi. Najgori su bili žuljevi, kaže Đuro Koprivec. Nažalost, zaboravili su sa sobom ponijeti iglu i konac.

– Najbolje je provući konac i ostaviti ga ispod kožice, da se isušuje. Ali nevjerojatno, nigdje putem nismo uspjeli kupiti iglu i konac pa sam žuljeve bušio čačkalicom. Malo nas je žalostilo i što nema tople hrane putem. Tek četvrti dan, na pragu Slavonije prvi put smo sendvič zamijenili čobancem. No, međimurskog vina bilo je svugdje i to nas je držalo! – priča nam Koprivec.

TEŠKI TRENUCI

U Pitomači im je noćenje dogovorio prijatelj, glazbenik Željko Grahovec koji se tamo zatekao. No, kada su s državne ceste skrenuli ulijevo, prema Dravi, zapelo je:

– Treće noći ljudi su nas uz put uputili na smještaj kod Višnjice, ali četvrte noći nismo uspjeli. Hoteli koje smo vidjeli putem interneta bili su zatvoreni. Hodali smo i hodali, išli i kroz kukuruzišta u koja bismo zalutali jer ni putevi u stvarnosti nisu onakvi kakvima ih prikazuje internet. Nakon 20 sati pješačenja, usred noći, zatekli smo se u Donjem Miholjcu. Nije bilo druge, već da izmučeni legnemo u parku – dodaje Jalušić.

Noću su, naravno bili označeni “markerima” te su se sklanjali s ceste kada bi naišlo vozilo. Na trenutke nije bilo lako, padalo im je na pamet i da sjednu u vlak i vrate se. No, volja je nadjačala i iduće subote – osmoga dana pješačenja – iznureni, ali radosni upješačili su u grad na Dunavu, Vukovar! Obojica su branitelji: Slavko Jalušić bio je u ekipi koja je nakon pada grada kroz polja, u zadnji tren, pobjegla u smjeru Vinkovaca.

ŠTO KAŽU SUPRUGE?

– Cilj ovog našeg puta bilo je sjećanje, odavanje počasti poginulim kolegama. Inače volimo pješačiti Međimurjem. Lani smo htjeli ići na 800 kilometara dugo hodočašće Španjolskom. Već smo imali kupljene karte, ali korona nam je omela plan. Pokušat ćemo opet iduće godine – kažu složno.

Pitamo ih i odakle im takva forma. Slavko Jalušić ima 58 godina i otkriva nam da se još natječe kao vatrogasni veteran. Kad ide na Vincekov pohod, prvo od Kuršanca dopješači do Svetog Martina na Muri!

– Ja sam rodom iz Donjeg Koncovčaka i tamo imam vrt do kojeg redovito pješačim iz Čakovca. Inače, svakodnevno propješačim do 25 kilometara, pješice više prijeđem, nego automobilom. Gljivar sam i ribič – dodaje sedam godina stariji Đuro Koprivec.

Za kraj, upitali smo ih što kažu supruge?

– Žene vele da smo bedaki – složili su se i slegnuli ramenima, te krenuli u nove pohode.

* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3473

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@emedjimurje.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije