Ratni pilot, bivši zapovjednik, instruktor na nadzvučnom zrakoplovu MiG-u i jedan od osnivača hrvatske ratne eskadrile, u svom je radnom vijeku skupio oko 6.000 sati naleta, a letio je u više od 120 različitih tipova aviona
– Dobar dan, ja sam danas vaš kapetan – riječi su kojima Čakovčanin Dean Ciglarić (55) kreće na svaki svoj radni zadatak. Ured mu je nebu pod oblacima – u kokpitu zrakoplova (Piper PA-42 Cheyenne turboprop), iz kojeg se pruža najljepši pogled na svijetu, pogled u beskrajno nebesko prostranstvo. To ne bi mijenjao nizašto, kaže.
– Lijepo je kada možeš letjeti i putovati svijetom. Biti u zraku je nešto posebno, neusporedivo s bilo čime, a tko nije probao – trebao bi.
A baš kao pilota MiG-a 21 pamti ga velik broj Međimuraca i Čakovčana. Međimurski je pilot, tijekom rata, kao pripadnik Hrvatske vojske izborio svoje mjesto u borbenom avionu, za koje je morao zadovoljiti određene uvjete, pratiti stroga pravila i odraditi najzahtjevnije testove. Među 1.400 pilota upravo je on nakon selekcije bio izabran da bude tek jedan od desetak kojima je pripala ta čast.
– Za MiG moraš biti nešto drugo, nešto posebno, jer su brzine iznimne, pa u tom avionu morate razmišljati dosta unaprijed. U svakom trenutku morate biti svjesni da upravljate borbenim avionom kojim možete napraviti veliku štetu, kako sebi, tako i drugima, kaže Ciglarić.
Za njega je MiG neusporediv s bilo čime što je vidio i doživio, posebno zbog činjenice da se penje 250 metara u sekundi.
– Moj posljednji let na MiG-u 21 bio je iznad Čakovca. Sjećam se da su moji klinci, danas odrasli ljudi, znali da letim taj dan i još se danima pričalo kako sam preletio iznad križa na čakovečkoj crkvi, da su čuli kako MiG grmi i pali alarme na svim automobilima. Bila su to druga vremena, ‘90-te, kada smo mogli uživati u letu, prije svih novih pravila – prisjeća se Ciglarić koji je obožava letove iznad Međimurja, no kako kaže, svjestan da on sam pri toj brzini (u MIG-u, op.n.) manje uživa u pogledu – više uživaju oni koji su na zemlji.
Tijekom razgovora o njegovoj bogatoj karijeri, nevoljko je priznao da je iza njega već 40 godina ljubavi prema avijaciji i letenju.
– Uf, krenuo sam s letenjem 1981. godine, davno je to bilo – dodaje, no koliko god nestvarne bile godine, još se sjeća prvog dolaska na čakovečki aerodrom i let s jedrilicama, pa nakon toga i manjim avionima. Već nakon osnovne škole htio sam “ići za pilota”, ali bila su to druga vremena, roditelji mi nisu dopustili jer se tada znalo da samo siromašni idu u vojsku ili postaju svećenici. Rekli su mi da se mogu priključiti vojsci kada odrastem i to sam napravio. Na kraju su bili jako ponosni kada sam završio školovanje, prisjeća se naš sugovornik.
Nakon Zrakoplovne akademije, 5. godinu upisao je kao instruktor i iskusio let u svim avionima koje je tada vojska imala. Nakon letova koje će pamtiti po borbenim avionima, uslijedio je kraj rata, a Ciglarić je deset godina nakon toga aktivno radio u Hrvatskoj vojsci, pa krenuo u privatne vode.
Trust Air kompanija je u kojoj je zadnje 2,5 godine i ne može biti zadovoljniji jer – puno leti.
– U tom sam periodu proputovao možda i najviše dosad jer je posao koji radim specifičan i zahtijeva putovanja na daleke, izdvojene ili teško dostupne destinacije uz brzine do 600 kilometara na sat – objašnjava iskusni pilot koji leti ponajviše Europom i Afrikom, za tvrtku iz Mađarske koja organizira hitan prijevoz bolesnika.
Vrijeme kada su ljudi zbog pandemije morali prestati putovati, Deanu je postalo uzbudljiv period.
– Bilo je ljudi kojima smo spasili živote, nekima i više puta. Neki dan naša je ekipa primila pozdrave od mladića iz Albanije kojem su naši liječnici u avionu dva puta spasili život do Milana, a to je prava nagrada za naš rad, dodaje Dean.
Ipak, uvijek se najradije vraća u Čakovec i uz sve krajeve koje je vidio, kaže, nikada ne bi mijenjao Međimurje.
– Nešto je posebno ovdje, nešto je kod nas drugačije. Možda je do zraka, kod nas se mirnije i jeftinije živi. A možda je do kvalitete hrane i stanovanja. Sve to je neusporedivo s drugima, baš kao kao što je i naše meso z’ tiblice neusporedivo sa svim drugim specijalitetima u svijetu.
U 2021. obilježilo se 30 godina od oslobođenja Međimurja 1991., a pritom je tri desetljeća proslavila i Prva hrvatska eskadrila lake avijacije, čiji je Ciglarić bio zapovjednik. U spomen na to doba, čitavoj eskadrili danas nadomak letjelišta u Pribislavcu stoji ‘umirovljeni’ višenamjenski borben avion MiG-21 UM, popularni Zubo, kojeg je, podsjetimo, ustupilo Ministarstvo obrane RH 2014.
– Nekad sam letio taj MiG… danas ga odem pogledati. Prisjetio sam ga se i na godišnjicu, uvijek gledam pozitivno na ono što se ostavlja u nasljeđe.
Ususret obljetnici tiskana je i knjiga ‘Hrvatsko ratno znakovlje iz Međimurja u Domovinskom ratu’, za sve postrojbe koje su bile u Međimurju, autora Daniela Ciglarića. Daniel je Deanov sin, koji je krenuo očevim stopama – u avijaciju, te je danas šef tehničarima za održavanje MIG-ova.
Deanu su podrška i sinovi Vedran i Domagoj te supruga Senka. Kako je posao pilota opasan, a učenje i rad neprestani, ne opterećuje ih svojim rutama i jasno odvaja poslovno i privatno.
– Znaju da sam na poslu, ali što točno radim i gdje ne znaju, s time ih nikada ne zamaram.
Kao osobu koja je imala priliku upravljati borbenim avionima, upitali smo ga je li ova dugogodišnja nabavka 12 aviona Rafalea za Hrvatsku dobar potez.
– Da svakako, to je neminovno, a traje jer je to proces. Bilo koji avion da se kupi je bolji od onog kojeg smo imali dosad, MIG-ovi su stvarno već stari. Imam puno prijatelja po drugim vojskama, kada čuju da još imamo MIG-ove pitaju me mogu li doći na njihov susret oldtimera ili mogu li ih dobiti – za muzej!
* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3470