Kad je prije četiri godine stigao u tvrtku, Edo je bio 180. zaposlenik, a danas Rimac Automobili zapošljavaju oko 1200 ljudi. Sa svojih 35 godina, među starijim je kolegama, a trenutno je voditelj tima za razvoj hardvera u odjelu za infozabavu
Najsnažniji je serijski auto ikad proizveden, s 1900 konjskih snaga, ispod 2 sekunde od 0 do 100, ispod devet sekundi na četvrt milje, što ga čini najbržim ubrzavajućim autom ikad na cesti – tako je u lipnju svoj hiperautomobil ‘Neveru’ predstavio Mate Rimac, mladi hrvatski inovator i poduzetnik, osnivač i direktor tvrtke Rimac Automobili.
Na ovom iznimnom tehnološkom iskoraku, dodao je, godinama je danonoćno radilo tisuću ljudi, a jedan od njih je i inženjer elektrotehnike Edo Pekarić iz Čakovca.
Iako ga je zanimala istraživačka fizika, nakon završene Gimnazije Josipa Slavenskog u Čakovcu, Edo je na zagrebačkom FER-u odabrao studij elektrotehnike. Ponajprije, kaže, iz praktičnih razloga. Nakon studija, četiri je godine radio u tvrtki koja se bavi izradom pametnih prometnih rješenja, a u Rimac Automobile stigao je prije četiri godine. Trenutno radi kao voditelj tima za razvoj hardvera u odjelu infozabave (infotainment) – među ostalim, i u ‘Neveri’.
– Infozabavu danas ima već svaki skuplji auto, samo se naša, naravno, bitno razlikuje. Riječ je zapravo o jednom modernom pametnom telefonu, samo u automobilu. On može sve što i mobitel – spajati se na internet, bluetooth, reproducirati medijske sadržaje, ima i svoju kameru, a uz to uključuje i središnji ekran koji je neka vrsta komandne ploče. Moj odjel radi na samoj elektronici odnosno toj kutiji koja sadrži matičnu ploču, glavni procesor, memorije, konektore i druge sklopove, za koje naši softveraši potom razvijaju programe, pojašnjava Edo.
Iste će sustave raditi i za robotaksije, dodaje, novi Rimčev projekt samovozećih električnih taksija koji bi, prema najavama, ulicama Zagreba mogli voziti već 2024. godine.
– Dobar je osjećaj raditi na nečemu što je globalno prepoznatljivo i relevantno, stvari koje su zapravo na granici onoga što se danas može napraviti. U mnogim smo stvarima doista lideri i pioniri u svijetu, što je naposljetku i dovelo do toga da je Rimac postao većinski vlasnik Bugattija. Nije se sve radilo školski i po dobro utabanom putu, bilo je tu puno kreativnosti i rada, ali i puno stresa i iscrpljujućih situacija u kojima nitko od nas nije znao što i kako treba. Ja sam sa svojih 35 godina među starijima u tvrtki, prosjek godina je 28-29, tako da mi zapravo učimo na onome što radimo i stalno pokušavamo sami sebi utabati put, govori Edo.
U Rimčevu je tvrtku stigao sasvim slučajno, i to u ne baš idealnom životnom trenutku. Edi je, naime, s 26 godina dijagnosticiran Hodgkinov limfom, zloćudna bolest koja uglavnom zahvaća limfne žlijezde, te se iduće tri godine u potpunosti posvetio svojem zdravlju.
– Čuti takvu dijagnozu, naravno, nije bajno. Ali, prihvatiš to kako je, a kad iz te cijele priče izađeš na drugu stranu, puno se lakše suočavaš s drugim stvarima i spreman si preuzeti neke veće rizike. Život više nije neka savršena priča koju nešto što ćeš napraviti može pokvariti – bolest ju je već pokvarila! Ali onda shvatiš da možeš raditi i nešto što se možda prije nisi usudio, govori.
Svoju je ‘osnovnu’ bolest, kaže, ‘riješio’ u godinu dana, ali su mu potom kao posljedica počeli odumirati vrhovi kostiju kukova i trebalo je ih je zamijeniti, oba. Takvi zahvati podrazumijevaju i dugotrajan oporavak, a Matin mu je poziv stigao taman kad je bio na štakama nakon prve operacije, i još ga je čekala druga.
– Otvoreno sam rekao da ću u narednih godinu dana morati ponovo par mjeseci na bolovanje, ali to nije bio nikakav problem. I Matina osobna energija, kao i ona ostatka ekipe, bila je super. Mogu reći da se osjeti taj jedan ekipni duh, svi su jako kolegijalni i njeguje se kultura međusobnog pomaganja. Ide četvrta godina otkad sam tamo i doista mi je najdraže zaposlenje, naglašava Čakovčanin.
STO POSTO U POSLU
Primarno, tvrtka će se i dalje nastaviti baviti svojom osnovnom djelatnošću – razvojem i prodajom tehnologije drugim ekskluzivnim proizvođačima automobila, poput Porschea, Merceseda, Aston Martina i drugih.
– Iako je Rimac možda najviše prepoznatljiv po automobilima, na njihovu proizvodnju otpada manje od trećine našeg poslovanja. Osnovno, živimo od prodaje baterija, pogonskih sustava za električne automobile i infozabave, samo što tu istu tehnologiju koju prodajemo, prilagođenu ugrađujemo i u naše automobile. Tako Nevera, na kojoj je radio velik broj inženjera i u čiji je razvoj uložena ogromna količina posla i sati rada, služi kao ogledni model svega što mi možemo napraviti, pojašnjava Edo kako zapravo funkcionira poslovanje Rimac Automobila.
Naravno, zanima nas kako je raditi uz šefa koji je u desetak godina i prvih sustava sklopljenih u vlastitoj garaži izgradio kompaniju od 1200 ljudi i započeo preobražaj naše zemlje od potpune automobilističke provincije do danas sjedišta najluksuznijih automoto brendova?
– Mate je izuzetno sposoban, pametan i potpuno predan onome što radi. Rimac Automobili su zdravo vođena tvrtka, Mate je sto posto u tome, vrlo je transparentan i otvoren i apsolutni prioritet su mu zdravlje tvrtke i zadovoljstvo zaposlenika, iskreno govori Edo, pa dodaje da se ta kultura koja stiže sa samog vrha prelijeva i na stav svih zaposlenika tvrtke.
U međunarodnom okruženju, jer petinu zaposlenika čine stranci, uz Čakovčanina Edu radi još Međimuraca, njih dvadesetak. Svakom je zaposleniku, kaže Edo, iznimno stalo do onoga što se radi.
– Puno je poštovanja prema tvrtki, kolegama i Mati, i u takvom se okružju onda stvara ta razina više od onoga što bi se možda napravilo u nekim drugim tvrtkama, pojašnjava.
I za kraj, pitanje svih pitanja – je li se vozio u ‘Neveri’?
– Nisam, nažalost! Radio sam u njoj kad smo mjerili, kopali i slagali elektroniku, ali nisam se imao priliku provozati u finalnom automobilu. Iako je Matin plan bio da svakog od nas vozač provoza u prototipu, taman je tad krenulo opće zatvaranje, pa je plan propao, smije se Edo.
Umjesto u uzbudljivoj vožnji, od posla se tako i dalje zajedno s djevojkom opušta uz vino, hranu, igrice i Alpe, ponajprije one slovenske i austrijske.
