Mijenjajući programe u ponedjeljak navečer i tražeći nešto zanimljivo da zabavim mozak barem na pola sata, načula sam “Zašto intelektualci šute?”. Branimir Bilić sjedio je ugodno naslonjen u svojoj fotelji i stilom velikog inkvizitora pitao je goste u studiju zašto intelektualci ne progovaraju o “mržnji” političara prema građanima koji šutke podnose nepravdu.
Zašto intelektualci, koji su nekada imali ulogu posrednika između naroda i onih na vlasti te koji su nekada pokazivali svijetu sve što ne valja u društvu, danas – kad je mnogima najteže – šute, ne progovaraju, ne ukazuju na probleme? Zašto šute o građanima koji svakodnevno doživljaju nepravdu i kojima se svakog dana oduzima po jedan komadić dostojanstva? Tko će stati na stranu građana, ako neće intelektualci?
Zvučalo je zanimljivo sve dok se nisu najavili gosti. S crvenom omčom oko vrata i rječnikom kočijaša tu je bila Vedrana Rudan, spremna na izvođenje predstave kao i uvijek. Tu je bio i čovjek koji živi u Hrvatskoj bez kriminala, siromaštva i kopanja po kontejnerima, splitski doktor i književnik Matko Marušić, a kao jedina intelektualka u cijelom studiju pojavila se profesorica Smiljana Leinart Novosel koja nam je i pred kamerama pokazala kako i zašto intelektualci šute. No ona nije kriva za svoju šutnju jer je Bilić, potpuno nespreman da vodi raspravu u pravome smjeru, dopustio da se kroz cijelu emisiju vode prepucavanja i vrijeđanja, a jadna profesorica Novosel nije imala drugog izbora nego da poput tete u vrtiću smiruje tenzije među podivljalom djecom.
Sljedeći dan svi su portali i novine bili puni naslova o tome kako je Rudanica opet nešto rekla na televiziji. Znala sam da će se to dogoditi, Rudanica ipak ima tu sposobnost da cijelu medijsku pažnju usmjeri na sebe neumjesnim komentarima i psovkama, a da glavni problem opet završi negdje u fusnoti članka ili priloga. No, nadala sam se da će ipak mediji staviti Marušića i njegove izjave u prvi plan. On je liječnik, čovjek koji se u svojem dugom životu vjerojatno nagledao ljudske patnje, bolesti i siromaštva. On je i književnik, čovjek koji bi trebao imati bar malo osjetljivosti za događanja u društvu i položaj malenog čovjeka.
Ali njegovo je srce očito premalo, a ego preveliki da bi se bavio malim čovjekom. Izjave poput “Tko vam je kriv što ste uzimali kredite”, “U Hrvatskoj se sasvim normalno može živjeti od socijalne pomoći”, “Samo antihrvatski mediji pišu laži o tome da se u Hrvatskoj ne može živjeti” i “U Hrvatskoj nitko ne kopa po kontejnerima u potrazi za bocama, to je laž” trebale bi potaknuti na revolt, na komentare medija, na osudu javnosti.
No, jedino se Rudanici poklonila pažnja jer je njezina pojava senzacija, trač, skandal, a negativne izjave jednog liječnika, koji bi morao biti na strani malog čovjeka, postale su fusnota u člancima bez popratnog komentara. Građani, koji su zvali u emisiju, jedini su imali hrabrosti komentirati Marušićeve izjave i obraniti sami sebe.
O profesorici Novosel se malo pisalo i govorilo, iako je imala najbolje komentare. Ono što je govorila, prije nego što ju je grubo prekinuo ili Marušić ili Bilić ili Rudan, samo je dokazalo zašto se šuti. Govorila je o strahu od javnog progovaranja o problemima građana jer će se uvijek pojaviti netko tko će popljuvati i ismijati te probleme ili osobu koja ih je javno izrekla, govorila je o nerazumijevanju i ignoriranju teškog položaja u kojem se nalazi naše društvo i govorila je o nezainteresiranosti moćnika da se išta učini da se pomogne građanima.
A u emisiji je Marušić ismijavao probleme građana tvrdeći da oni koji se žale na teški položaj nisu pravi Hrvati, Rudan je ignorirala probleme o kojima se govorilo i pokušala je pažnju usmjeriti opet na sebe, a Bilić, kao čovjek s moći da se razgovor usmjeri na nešto dobro, sasvim je nezainteresirano vodio emisiju i završio ju reklamom, a ne nekom pametnom rečenicom ili poantom. I tako je najozbiljnija, najodgovornija osoba u emisiji, profesorica Novosel, postala dijelom cirkusa jer su oko nje bili sve sami klaunovi. I kako da onda ne šuti?
Oni koji bi trebali imati moć za ukazivanje na probleme u društvu, danas su nemoćni. Ne razumiju nas, rezignirani su, ne žele se truditi ili se nazivaju intelektualcima radi samopromocije. Nitko ne želi tu odgovornost da javno govori o nama, našim problemima i našim životima. Mi smo nepoželjna tema, ružan prizor od kojeg se odvraća pogled. Naša borba za preživljavanje nije zanimljiva poput borbe natjecatelja u emisiji Survivor.
Ali, hvala bogu, mi maleni imamo dovoljno hrabrosti i dovoljno pameti da sami stanemo u svoju obranu i da sami kažemo što ne valja u ovoj zemlji. A bit ćemo, kako je krenulo, još glasniji i još uporniji jer treba doprijeti do onih tamo gore koji glume da su slijepi i gluhi.
(Kolumne pod nazivom “Kolumniranje jedne Međimurke” piše autorica pisma Zašto sam odlučila reći “Zbogom” Hrvatskoj)