Magistar primijenjenih umjetnosti i kipar Leo Friščić (34) prije pola godine iz Ivanca je sa suprugom Monikom te dvogodišnjim sinom Jonom doselio u Pušćine. Dio je kolektiva umjetnika okupljenih u umjetničku koloniju RezervArt varaždinskog kipara Nikole Vudraga, a Međimurje vidi kao plodno tlo za umjetnički razvoj
Iako se još nije predstavio međimurskoj publici, nada se da će u dogledno vrijeme imati i tu priliku. U svom radu Friščić naglasak stavlja na recikliranje te izradu skulptura od željeza, ali se u kiparstvu poigrava i zvukom i slikom.
– Skulpturama prikazujem utjecaj tehnologije na ljude te kako digitalizacija ulazi u sfere međuljudskih odnosa. Sve zajedno možemo nazvati transhumanizmom, utjecajem tehnologije na svakodnevni život, ističe Friščić te dodaje:
– Stalno se prikazuju pozitivni aspekti tehnologije i razvoja, ali mene zanima ono u pozadini, kao i istraživanje i kreiranje novih umjetničkih izričaja.
Leo stoga za izradu svojih skulptura koristi dijelove računala, starih automobila, ekrana i svega ‘tehnološki naprednog’ što pronađe te vidi da bi mogao reciklirati i pretvoriti u umjetnost. Skulpture, osim što su neobične, često budu i uporabne, pa od dijelova automobila ovaj umjetnik izrađuje i namještaj, vješalice, stolice i stolove, kako bi jedinstveni umjetnički komadi imali i uporabnu svrhu.
– Svoje skulpture smatram alatom za upozorenje da je tehnologija samo sredstvo, a sami određujemo kako ćemo je i koliko koristiti, ističe Friščić.
U svom se radu ovaj mladi umjetnik ne ograničava na jednu tehniku ili materijal. Kroz svoj diplomski rad počeo je istraživati i oblikovanje materije zvukom, zvučnim valovima i vibracijama stvarao je skulpture.
– I zvuk smatram kiparskom tehnikom, jer osim što utječe na nas, utječe i na materiju, napominje te dodaje:
– Istraživanje zvuka kao kiparske forme krenulo je nakon što sam svirao u nekoliko glazbenih sastava, pa sam se osamostalio da bih uz klasično kiparstvo nastavio istraživati ostale kreativne forme.
Stoga je pod umjetničkim imenom SMOGART izdao i nosač zvuka, a zvukovi koje je koristio u stvaranju melodije podsjećaju na rad strojeva.
– Ne želim nešto uljepšavati, želim stvari prikazati kakvima jesu, kako izgledaju i kako zvuče.
Kako Leo ističe, njegov rad publika ipak doživljava pozitivno, iako umjetnost koristi i kao upozorenje.
U svemu tome Friščić ima i podršku supruge, diplomirane arheologinje i slikarice, kao i brata Ninoslava:
– Ne bih mogao stvarati bez podrške obitelji i roditelja, te brata, također glazbenika. A kreativne gene sam naslijedio od djeda Danijela koji se bavio tehnikom, ali i glazbom, zaključuje Friščić.
Kako najavljuje, ispred njega je projekt revitalizacije starih skica iz srednje škole, projekta kojim se želi već duže pozabaviti, a po završetku istoga, skulpture bi želio predstaviti i u Međimurju.
