Nedavno sam bila na razgovoru za posao nastavnika hrvatskog jezika u jednoj školi. Ravnatelj mi je odmah rekao da su šanse za dobivanje posla vrlo male jer se na svaki takav natječaj prijavi i do sto kandidata, a ne može vjerovati da se na natječaje za nastavnika fizike ili matematike prijavi tek jedan kandidat, a nekad i nitko.
Taj podatak mi je trebao još kad sam upisivala faks. Da sam imala bar jednu takvu informaciju, mislim da bi mi danas bilo drugačije i ne bi me bilo sram pred pitanjima poput “A zašto si išla upisivati takav faks s kojim se ne možeš zaposliti?”. Eh, da sam znala…
Prije nekoliko mjeseci najavljivano je uvođenje novih predmeta u osnovne i srednje škole. Jedan od tih predmeta je i “Građanski odgoj i obrazovanje”. Tražila sam neko vrijeme na internetu bilo kakvu dodatnu informaciju o tom predmetu, što će se predavati, na koji način, tko će to predavati, da li postoji mogućnost prekvalifikacije za nezaposlene profesore i učitelje da predaju taj predmet, koja literatura će se predavati, itd.
Moja su pitanja ostala neodgovorena jer se, kako se to obično radi u Hrvatskoj, opet usvojilo nešto bez ikakvog plana i programa. Tek je početkom ove godine MZOŠ objavilo natječaj za predlaganje kurikuluma tog predmeta. Netko očito uz pomoć stranačkih veza i poznanstava tjera vodu na svoj mlin pod tvrdnjom da će predmet potaknuti učenike da imaju svoje stavove i da se razviju u odgovorne građane (dobro zvuči u teoriji, ali svi znamo kako završavaju ljudi s vlastitim stavom u Hrvatskoj).
Tek se iz šturih izjava stručnjaka koji su predložili taj predmet moglo razabrati da će u se jedan sat školski ugurati ravnopravnost spolova, ljudska prava, humane vrednote i humanitarno pravo, obrazovanje za zaštitu potrošača, razvoj identiteta i interkulturalnosti, zakon u razredu i simulacija suđenja, prevencija korupcije i još puno toga. Nastavnicima će biti potrebno puno strpljenja i sreće s pripremama za ovaj predmet da djeca, na kraju krajeva, izvuku iz svega neku pouku i dobiju potrebno znanje.
Nažalost, opet će ispasti da će djeca zbog opširnih sadržaja i tema morati štrebati za još jedan predmet. Kao da su se stručnjaci koji su predložili građanski odgoj uplašili ulaska u EU, odnosno umislili si da smo zemlja divljaka i nekulturnih ljudi, pa hajde da na brzinu obrazujemo hrvatsku djecu kako se pravilno ponašati novoj europskoj obitelji.
Jedina vijest koja me obradovala u najavama o novim predmetima je bila o tome da će građanski odgoj otvoriti vrata predmetima poput domaćinstva (savršen predmet za provedbu ideje o ravnopravnosti spolova) i profesionalne orijentacije. No, opet – prekasno. Umjesto da su profesionalnu orijentaciju stavili u prvi plan još prije nekoliko godina, umjesto da djeci pomažu da ne lutaju izgubljeno u školskom sustavu, umjesto da djeci pomažu u odabiru daljnjeg obrazovanja i zanimanja, djecu će nam učiti kako se ponašati “kulturno, dolično i građanski”.
Nema ništa loše u tome da djeca nauče više o bontonu, kulturi, ponašanju, ljudskim pravima i o funkcioniranju društva, ali takav nam predmet sada nije najpotrebniji. Sada nam treba usmjereno obrazovanje. Djeci i njihovim roditeljima moraju se davati informacije o tome koje je zanimanje najtraženije u Hrvatskoj, gdje je manjak radne snage, a gdje višak, koliko prosječno mlada osoba čeka posao na burzi, što znači diploma u Hrvatskoj i, posebno, kako razbiti začarani krug rodbinskih veza i davanja mita za radno mjesto.
Meni je divota slušati o ravnopravnosti spolova, ali želim i da mi netko kaže koliko je žena prošle godine dobilo otkaz jer je zatrudnjelo, koliko u prosjeku zarađuje žena, a koliko muškarac, koliko se žena iz tekstilne i obućarske industrije nalazi na burzi i slično.
Djeca su pri upisu srednjih škola i fakulteta prilično izgubljena i prestrašena.
Upisuju određenu školu jer njihovi prijatelji idu tamo ili možda jer njihovi roditelji žele da upišu baš tu školu. U osnovnoj školi su nam učitelji tako punili glave tvrdnjama da će nam odlične ocjene otvoriti vrata gimnazija, ekonomskih škola i na kraju fakulteta, a da su dvojke i trojke za gubitnike i lijenčine. U redu. Dobivala sam petice, završila i fakultet i što sada? Sada nosim svoje petice na HZZ svakog mjeseca kad se moram prijaviti na evidenciju nezaposlenih.
Ali, da sam umjesto pričica o tome kako odlične ocjene otvaraju sva vrata dobila potrebne informacije o najtraženijim zanimanjima u Hrvatskoj, nekakvu realnu projekciju kako će sve izgledati kada završim srednju školu ili faks, realni odnos ponude i potražnje poslova u Hrvatskoj, danas bih pjevala drugačiju pjesmu. Ne možemo djecu u školi futrati bajkama o neograničenim mogućnostima, trudu i radu u školi za bolju budućnost, dok u isto vrijeme doma gledaju svoje nezaposlene roditelje kako spajaju kraj s krajem. Djeca nisu glupa.
Čak i ako se ne odobri profesionalna orijentacija u školskom sustavu, evo prilike za županije, općine i gradove da posebnim službama i agencijama usmjeravaju djecu u njihovom odabiru zanimanja i školovanja (HZZ je tu potpuno zakazao).
Međimurje nema nekoliko milijuna stanovnika i nekoliko stotina tisuća tvrtki. Lako se može napraviti procjena radnih mjesta koja postoje danas i koja će postojati za pet godina u Međimurju (jednostavno pitajte poslodavce planiraju li zaposliti u sljedećih pet godina određeni kadar i koliko radnika imaju sada, to je cijela mudrost). Rezultati se lako mogu predstaviti učenicima viših razreda osnovnih i srednjih škola te njihovim roditeljima. Još samo da se otvore tvornice i radna mjesta ili da takav jedan učenik kojeg se usmjereno obrazovalo postane stručnjak u svome zanimanju te da sam otvori radna mjesta… Nebo bi nam bilo granica.
Da sam sa sedamnaest godina znala ono što znam sada, upisala bih tri fakulteta, ispekla zanat, pohađala bih brojne radionice, upisala dodatne studijske grupe, tečajeve stranih jezika, gurala bih se doslovno svugdje… Sve samo da nakon završenog školovanja ne čekam na burzi.
No, pitam se, bi li mi pomogle sve te diplome i certifikati danas u Hrvatskoj? Nažalost, nitko ne može predvidjeti budućnost, ali može pokušati utjecati na nju i usmjeriti se u nešto sigurno i dobro.
(Kolumne pod nazivom “Kolumniranje jedne Međimurke” piše autorica pisma Zašto sam odlučila reći “Zbogom” Hrvatskoj)
