PČELAR JOSIP DOBRANIĆ Malo je zujanja, još manje meda

Umirovljenik Josip Dobranić (70) iz Šenkovca pčelarstvom se bavi već skoro pedeset godina, a danas posjeduje pedesetak košnica. U potrazi za medom svoje pčele i seli, pa košnice svake godine proputuju pola Hrvatske

– Košnice su trenutačno stacionirane u Peklenici, uz Muru, kako bi pčele prikupile čim više peluda za zimu. Ljeti ih kamionom selim u Viroviticu gdje ima više stabala lipe, te u Petrinju na ispašu kestena, ističe Josip koji svoje pčele transportira noću dok miruju, a cijeli proces mora proći bez greške.

– Ispaša za pčele je sve gora, a tu su i bolesti koje pogađaju zajednice. Stoga se danas u med dodaju ekstrakti kako bi se dobio okus bagrema ili kestena, ali to nije originalan med, već lov na profit. Svatko tko se želi baviti pčelarstvom, danas to mora raditi isključivo iz ljubavi jer za nas je med prejeftin, dok je tržištu preskup. Uz sve to, rad u pčelinjaku je fizički naporan, morate biti obučeni u debelo zaštitno odijelo, dok je vani visoka temperatura, što definitivno nije lako, napominje Josip 

Promjene klime

Kao uzrok pčelarskih problema Josip ističe i klimatske promjene te previsoke temperature:

– Nema više pravih i hladnih zima kao nekad, kad su pčele mogle u stanje mirovanja. Sad hladnoća dolazi u valovima, a to zbunjuje pčele. Za konstantnih hladnoća pčele se skupljaju u klupko gdje se griju i nemaju pomlatka, a danas kod oscilacija temperatura matica stvara pomladak kontinuirano, i onda kad zahladi, roj pokušava svojim tijelima zaštitit pomladak, i tu stradavaju, opisuje nam Dobranić probleme s kojima se susreće.

Ljudska pomoć

Međutim, nisu samo blage zime problem, međimurska populacija pčela strada i od upotreba pesticida. Prošla je godina bila loša, a ova je još gora, ističe.

– Prije tretiranja pesticidima poljoprivrednici bi obavezno trebali kontaktirati lokalne pčelare da zatvore košnice, što često nije slučaj. Osim toga, ove godine uz pomore od pesticida, pčelama nedostaje i peluda. Nije bilo cvjetanja bagrema, a nema više ni toliko stabala lipe i kestena, napominje Dobranić te dodaje da bi sadnja tih stabala pomogla pčelarima.

– Danas pčele više ne mogu preživjeti bez ljudske pomoći. Kroz miljune godina rojevi su brinuli sami za sebe, a sad bi bez dodavanja šećera sve pomrlo. To bi stopiralo oprašivanje, a onda ne bi bilo ni uroda na poljima. Uzmimo za primjer samo zapadnoeuropske zemlje, gdje se danas pčele uvoze s istoka, samo kako bi oprašile usjeve, a to su onda veliki izdaci i za ratare. Mogli bi reći da je glavni produkt pčelara oprašivanje, a ne med, ali to se još ne gleda tako, govori. 

Malo meda

Dobranić se ipak nada da će se u njegovim košnicama uz Muru pronaći dovoljno meda za preživjeti, kako se nada, što hladniju zimu, inače će se pčele morati dohranjivati. U dohrani pomaže i država, ali će rojevi biti slabiji, što uz sve lošije klimatski uvjete, pesticide i nedostatak ispaše, za pčelara ne zvuči dobro. Stoga Josip, koliko meda dobije, dobije. Bitno mu je jedino da bude dovoljno za unuke, Frana i Roka koji svako jutro počinju kriškom kruha uz med iz dedinih košnica.

* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3461