HRABRA ŠESTORKA IZ MEĐIMURJA Kako smo se odvažili na osvajanje Triglava?

Uspon je prošao bez stresa, no, kad su se na povratku drugim putem našli iznad provalija od petstotinjak metara držeći se za dva klina...

Šestero Međimuraca, to jest tri para, 11. kolovoza osvojilo je Triglav, najviši vrh bivše Jugoslavije! U planini nisu prvi puta, ali nisu ni profesionalci – sami za sebe kažu da su amateri i entuzijasti. 

Nakon povratka s Triglava našli smo se s njima u Macincu, u domu Željka i Mirjane Horvat. Ispričali su nam kako su se odvažili na ovakav pothvat i koliko je doista on opasan! S njima bili su Željkov brat Miro Horvat – Majk i njegova supruga Ivana Brzuhalski Horvat iz Čakovca te Mario i Jasminka Marciuš iz Strahoninca.

– Društvo smo od mladih dana, a počelo je prije sad već gotovo 30 godina. Željko i Mirjana krenuli su na Ivančicu i zarazili nas ostale. Otada smo svaki tjedan na Ivančici, nekad čak i tri puta u tjednu, a odemo i dva puta u jednom danu! Tu su i Vincekovi pohodi, ali to je to. Osim Velebita nismo dosad imali ozbiljniji planinarski pothvat… sve do 11. kolovoza – priča nam hrabra šestorka. 

Izgubili se

Prije 12-13 godina uključili su i djecu, no, djeca nisu ‘zagrizla’ te su odustala. Ono ključno dogodilo im se prije nekoliko godina kad su na Ivanščicu pošli rutom preko Ham-Pokojca. 

– Toga dana smo se izgubili i dugo, dugo smo lutali. Na kraju te avanturice shvatili smo da u biti možemo, da imamo snage za 12 sati hodanja. Tad su se počele javljati nove ideje. Dugo smo se pakirali, ali trebalo nam je to da se izgubimo, kažu. 

I tako, korak po korak, odabrali su Triglav. 

No, nisu se zaletjeli, prošli su edukaciju Dubravka Balenta – Coste i Zlatka Mihoceka – Torpeda iz Planinarskog društva Bundek. Žele zahvaliti i Darku Munđaru koji ih je sponzorirao raznom opremom. I tako su krenuli, od Rudnog polja na 1.344, do Triglava na 2.864 metara nadmorske visine. Vodio ih je Slovenac Andrej Novak, bratić Željka i Mire Horvata koji živi pri obroncima moćne planine. 

– Pošli smo u pet sati ujutro. Nakon posljednjeg planinarskog doma Planika postalo je jako strmo. Na brojnim mjestima držali smo se za sajle koje su klinovima učvršćene u stijene, a morali smo se i vezati gurtnama. Obavezna je planinarska kaciga i cipele, a preporučljivo je imati i rukavice. Ono teže u cijeloj priči bili su ruksaci u kojima je slojevita odjeća, jelo i piće za dva dana, prva pomoć… Nasreću, vrijeme nam je bilo divno. Na kraju, kad nam je u 14 sati sunce prosijalo na vrhu Triglava, vidjeli smo prizor koji nikad nećemo zaboraviti. Uspon nije bio tako strašan koliko smo se bojali, ispričali su još puni dojmova. 

Težak spust

No, s planine se valja i spustiti, kao što se i sa svadbe valja živ dovesti kući. A tu se zaoštrilo! S vrha su krenuli drugim putem, prema Dolini sedam jezera i izvoru Save Bohinjke.

– Spust je teži i strmiji, a mnogo je manje postavljene opreme za koju se možeš držati. Stvarno je bilo nelagodnih trenutaka, doslovno smo se iznad provalija od petstotinjak metara držali za dva klina. Na takvom mjestu moraš dohvatiti treći klin, a pola stopala ti niti ne stane na stijenu na kojoj stojiš. Prošli smo pored više tabli na kojima stoji kako su cijele ekipe pogibale od munja ili odrona, ispričali su nam. 

Te večeri spuštali su se do 20 sati, prespavali su u planinarskom domu i drugi dan dovršili spust. Ukupno su prošli 32 kilometra. 

– Nasreću, evo nas živih kući. Costa nam je rekao što nas čeka i da nije šala, ali možda nismo doista znali u što se upuštamo, kažu poslije svega. Neposredno nakon spusta rekli su si da nadalje idu samo na more. No, već koji dan kasnije počeli su spominjati Kilimanjaro i Mt. Everest. Ono što se ipak čini mnogo izglednije, slažu se, bilo bi osvajanje Olimpa.

Tek na kraju priče braća Horvat odala su nam kako su oni ipak već bili na Triglavu. No, bilo je to prije 38 godina i tad su još bili tinejdžeri. Vodio ih je Josip Novak, otac Andreja Novaka.

* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3461