Na adresu naše redakcije javila se čitateljica sa željom da ukaže na problem o kojem se u Međimurju, a ni šire, ne priča, a to je da majke koje same brinu o djeci nisu poželjne za zapošljavanje
Na vlastitoj je koži osjetila, piše, da kao majka koja o djeci
uglavnom skrbi sama, jer suprug radi na terenu i kod kuće je samo
vikendom ili rjeđe, što je poslodavcima čini nepogodnom za
zapošljavanje jer bi, u slučaju bolesti djece, morala otvarati
bolovanja.
Ne želeći ugroziti daljnju mogućnost zaposlenja, o svojem gorkom
iskustvu progovara anonimno.
– Moja priča počinje još u listopadu 2020. godine. Nakon isteka
roditeljskog dopusta, bila sam prisiljena dati otkaz na tadašnjem
poslu jer mi djeca nisu primljena u vrtić. Ja sama s njima, muž
na terenu, kod kuće se samo vikendom ili rjeđe, prvo tražila
vrtić kao luda, nigdje ne žele ni čuti jer sam – nezaposlena!
A ja, dragi moji, posao nisam mogla tražiti prije nego djeca
počnu pohađati vrtić. Srećom, našla sam vrtić, djeca upisana…
Da ne duljim, doista sam razočarana zapošljavanjem majki s
djecom. Ni mojih deset prstiju na rukama mi nije dovoljno da
prebrojim na koliko sam razgovora za posao bila.
Znači, kad čuju da sam prvostupnica ekonomije, sve pet, super, a
onda slijedi pitanje – imate li djecu? Kad odgovorim pozitivno,
nastavljaju dalje – imam li ih kome ostaviti kad budu bolesna, da
ne otvaram bolovanje?
Ja, sama s njima, odgovaram da nemam, jer stvarno nemam! Nakon
toga dobijem odgovor “bit ćemo u kontaktu”, “nazvat ćemo vas”,
“natječaj još nije gotov pa moramo razmotriti”.
Kad zovem nakon nekoliko dana, svugdje je odgovor da me neće
primiti jer trebaju nekoga tko nema drugih obaveza osim posla.
Žalosno, plače mi se. Osjećam se jadno, nesposobno, nemoćno,
frustrirano, kao da ne vrijedim ništa jer, eto, imam djecu.
Tražim posao od proljeća, još ga nisam pronašla.
I ne, nisam pohlepna, ne tražim posao samo u struci, javljala sam
se i na oglase za čistačicu, spremačicu, radnicu u nekom pogonu.
Problem je također što su mnogi poslovi dvosmjenski, s radnim
vremenom do 22:00 ili 23:00, a radno vrijeme vrtića je do 20:00.
I što da radim?
Povraća mi se od ovog, od ljudi, od svega. Znači, u ovom stoljeću
mi žene moramo birati – imati djecu i biti domaćice ili ne imati
djecu i biti zaposlene? Zar je doista do ovoga došlo? Ne znate
dragi ‘takvi’ poslodavci kako je to kad kao mater ne možeš
djetetu kupit ni pez bombone za SVOJE novce. Jer, naravno, ne
radiš… Ne znate kako je teško svaki dan se probuditi s time da
si financijski ovisna samo o mužu!
Ne znate koliko bi žena možda čak i kvalitetnije obavljalo svoj
posao jer imaju zbog koga – zbog svoje djece! Da im priušte nešto
što one nisu možda imale…
Ja kao osoba koja je počela raditi odmah po završetku fakulteta,
i još za vrijeme studija honorarno, koja sam si sve priuštila
sama, svojim radom svojom plaćom, danas to ne mogu jer, eto, imam
djecu…
Kakvi ste ljudi postali? Zar je to doista do ovog nivoa došlo?
Žalosno, ali stvarno. Jadno i ponižavajuće, a rijetko tko o tome
priča… Rijetko…