'Za reprezentaciju sam nastupao na Balkanskom prvenstvu za veterane i Europskom prvenstvu. Posebno je iskustvo nastupati u kockastom dresu i predstavljati svoju zemlju...'
Iz pretrpanog rasporeda svestranog Damira Šimunića (44) iz Murskog Središća ukrali smo malo vremena kako bismo zavirili u njegov sportski svijet. Šimunić je trener i tajnik Atletskog kluba Međimurje, glavna osoba zadužena za obradu podataka na utrkama te iza sebe ima niz izuzetno kvalitetnih rezultata na maratonima i polumaratonima u Hrvatskoj i inozemstvu.
– Trčim već 20-ak godina. Počeo sam otkako sam se zaposlio u poduzeću koje obavlja geodetske poslove. To je sjedeći posao, ja sam informatičar. Treba se gibati jer se inače gubi kondicija. S trčanjem sam najprije počeo sam, laganim tempom. Iz mog mjesta, Murskog Središća, dolazi poznati maratonac Krešo Levačić koji je u to vrijeme redovito trčao maraton. Upoznali smo se pa me on povukao u svijet trka te smo zajedno nastavili. Ubrzo nakon toga smo organizirali prvu utrku grada Mursko Središće. To je bilo 2005. godine. Trčao se jedan krug od 2,5 kilometara. Bila je to prva takva utrka u Međimurju te je njena glavna namjera bila privući domaće ljude. O uspješnosti pokrenutog govori i činjenica da se utrka redovito održava. S tom se utrkom zakotrljala cijela priča, kaže Šimunić.
– AK Međimurje je sve do 2010. godine bio baziran na atletsku stazu i stadion a onda je Mario Dobša, koji je dugi niz godina dio AK-a Međimurje, uvidio da postoji interes za cestovno trčanje i velik broj zainteresiranih rekreativaca. Počeli su se organizirati treninzi jednom tjedno, utorkom, pa su se ljudi skupljali, trčali oko Globetke te je tako nastala vrlo popularna kros liga Globetka.
Rekreacija i druženje
– Svake je godine sve više i više prijavljenih svih dobnih skupina. Trči se na dvije staze, duža iznosi 7,8 kilometara a kraća 3,6 kilometara. Veći je interes za kraću stazu jer je ipak lakša. Trči se osam kola kroz čitavu godinu te prijavljeni skupljaju bodove a nagrade se dodjeljuju na kraju sezone. Ove godine iznimno, zbog situacije, organiziramo šest kola, kaže naš sugovornik. Rekreacija i druženje su glavni motiv za sudjelovanje. Sklapaju se prijateljstva te se ljudi međusobno motiviraju i prate po utrkama, prepričava prošlogodišnji dobitnik nagrade za rekreativca godine koju dodjeljuje Grad Mursko Središće.
– Obradom podataka na utrkama bavim se desetak godina. To je krenulo od prve utrke u Murskom Središću a obujam poslova se postepeno povećavao. Jave mi se organizatori utrka te im pomažem kod izrade obrasca za prijave, raspisa, tablica s popisom prijavljenih, obrazaca za suce. Na dan utrke obavljamo prijave na licu mjesta i onda slijedi podjela startnih paketa. Nakon utrke se podaci unose u tablice i organiziraju, primjerice po dobnim skupinama. Potrebno je minimalno deset sati rada za pripremu i objavu podataka a tu mi dosta pomaže to što sam informatičar, opisuje Šimunić koji u svojoj bazi podataka broji preko 3 500 jedinstvenih sudionika utrka u Međimurju.
– Kao trener u AK-u Međimurje većinom izrađujem smisleni plan treninga i savjetujem mahom dugoprugaše, maratonce i one koji trče na cesti. Uloga tajnika podrazumijeva organizaciju i koordinaciju. To je dinamičan posao koji traži puno vremena što ponekad postane pomalo naporno. Vidjet ću koliko dugo ću još moći održavati takav tempo, govori Damir te nastavlja:
– Trčao sam u svim okolnim državama, u Berlinu, Parizu…Trčati na olimpijskom stadionu u Münchenu koji može primiti 70 tisuća gledatelja bio je strašan doživljaj. Za reprezentaciju sam nastupao na Balkanskom prvenstvu za veterane i Europskom prvenstvu. Posebno je iskustvo nastupati u kockastom dresu i predstavljati svoju zemlju. Pretrčao sam sve trkačke discipline na nekom službenom natjecanju s elektroničkim mjerenjem vremena; od discipline na 100 metara do maratona. Nemam baš brzine za sprinterske discipline, više imam izdržljivosti pa zato prevladavaju maratoni i polumaratoni. Istrčao sam oko osam maratona i pedesetak polumaratona. Maraton je dosta težak, čak i preveliki napor za organizam i zato ne želim pretjerivati s maratonima. S godinama postižem bolja vremena jer se s više godina treniranja dobije na rutini i izdržljivosti. Najbolji rezultat ostvario sam u Ljubljani, trebala su mi 3 sata i 18 minuta da pretrčim ta 42 kilometra.
– Ipak, najposebnije je bilo nastupati na njujorškom maratonu koji je najveća utrka na svijetu. Bilo je 75 tisuća prijavljenih, a utrku je završilo oko 55 tisuća. To je bio svjetski rekord po broju “finišera” na jednoj utrci. Trčali su ljudi iz cijelog svijeta. Utrku je uz stazu pratilo dva milijuna gledatelja. Imali smo kockaste majice s imenom pa su gledatelji uzvikivali naša imena i to je jednostavno neponovljiv osjećaj. New York je kao drugi planet. Oporavak nakon maratona potraje i dva mjeseca. To znaju biti strašni bolovi a moja metoda za ublažavanje je tuširanje hladnom vodom. Također se i srce jako uznemiri, puls doseže i 180 otkucaja u minuti te je potrebno jedno vrijeme da se stabilizira. Što se ozljeda tiče, prije otprilike sedam godina ozlijedio sam Ahilovu tetivu jer sam pretjerao sa sprintevima uzbrdo te trebao pauzirati tri mjeseca s trčanjem.
I slobodno vrijeme naš sugovornik posvećuje sportu.
– Vikendi su mi ispunjeni klupskim poslovima ako se održavaju utrke. Zimi se nađe više slobodnog vremena. Sezona počinje u rano proljeće, a završava u studenome. Svake godine napravim pauzu u trajanju od dva do tri tjedna kako bi se organizam oporavio. Nisam oženjen, jednostavno nisam stigao, uz smijeh nam kaže Damir Šimunić.
