U posljednje se vrijeme pojavljuju vijesti u medijima o maćehinskom odnosu Vlade prema Međimurju, odnosno o zalaganju političara za Međimurje samo kad treba prikupiti donacije za kampanje, kad treba osigurati glasove na izborima ili kada se treba pohvaliti tuđim radom i trudom (npr. prošlogodišnji dolazak Jadranke Kosor u jednu uspješnu tvrtku u Donjem Kraljevcu).
No tako je uvijek bilo. Ni ova nova vlast nije pokazala da mari za našu malu županiju te da opet prevladava mišljenje da su naši ljudi nesposobni za nešto više (jako mi je žao što Dragica Zgrebec nije dobila ministarsko mjesto).
Nadam se da se neće ostvariti crna predviđanja HDZ-a o smanjivanju proračunskih sredstava za Međimurje za 80 posto, no, s druge strane, nitko iz Vlade nije demantirao te tvrdnje. Kao i uvijek, opet nas je maćeha ostavila da se brinemo sami za sebe. Nekako čak mislim da je to dobra stvar.
Što se manje država miješa u domaće poslove, to Međimurje više napreduje. Stara međimurska izreka kaže da “su si Međimurci navek z Hrvoti bili dobri”. U djetinjstvu je nisam potpuno razumjela i nikako mi nije bilo jasno jesu li po tome Međimurci Hrvati ili nisu. Naravno, Međimurci jesu Hrvati, no tek sam nakon nekoliko godina rada i studiranja u Zagrebu shvatila značenje te izreke i njezinu istinitost.
Zbog svojeg mentaliteta, odnosno radišnosti, discipliniranosti i štedljivosti, Međimurci se razlikuju od ostatka Hrvatske i često su anomalija u sustavu. To ne kažem samo ja. Svatko tko je upoznao ljude iz Međimurja ili posjetio Međimurje divi se radu i trudu kojeg Međimurci ulažu u svaki detalj, ali i discipliniranosti s kojom obavljaju svaki posao, pa makar i za najmanju plaću u Hrvatskoj.
Nažalost, Međimurci su ti koji se i najviše podcjenjuju. Nekako smo si utuvili u glavu da smo manje vrijedni. Možda nas to uvjerenje, odnosno pravilo “Šuti i radi” i sprečava da tu i tamo, kad zatreba, dignemo glas, da se izjasnimo i izborimo za sebe.
Godinama sam živjela u Zagrebu i moram priznati da mali broj ljudi zna gdje je točno Međimurje. Obično ga se, zbog sličnog imena, miješa s Međugorjem ili zbog neznanja smješta u Slavoniju, Sloveniju ili čak Mađarsku. Naše narječje je ljudima nepoznato i strano i ljudi bi me pitali, kad bi čuli moj razgovor s mamom preko telefona, iz kojeg kraja Slovenije dolazim.
Jedan kolega bi svaki put kad bi me vidio na faksu umjesto “Bok” rekao s pretjeranim zavlačenjem “Peeedeeeset” jer mu je bio smiješan moj izgovor te riječi. Što je najgore, mislio je da je duhovit. Mislio je da je duhovit i kada me zvao krumpirašicom (bio je uvjeren, kao i veliki broj ljudi s kojima sam se družila, da je Međimurje jedno veliko polje krumpira). Moji pokušaji da objasnim da je samo jedno mjesto u Međimurju poznato po uzgoju krumpira su propali jer me još danas zna onako, “od milja”, nazvati tako.
A što bi bilo kad bih ja počela Slavonce “od milja” zvati kulenašima, sve ljude iz Varaždinske županije zeljarima, Dalmatince bakalarima, a sve ljude iz Primorsko-goranske županije bodulima? Onda bih ja vrijeđala, zadirkivala i bila bez imalo poštovanja prema ostalima.
Čula sam zaista gotovo sve predrasude koje ljudi imaju prema Međimurju: mi smo zapravo svi Mađari i nemamo što tražiti u Hrvatskoj, mi smo sirotinja koja račune plaća krumpirom i kukuruzom, nitko nema WC u kući i svi koristimo poljske zahode, djeca u seoskim školama nisu pametna i ne žele učiti, zabava petkom jest natjecanje čiji je traktor brži, najsjevernija točka Hrvatske je Varaždin, a Međimurje… što je to?
Vjerojatno najgore i najneugodnije iskustvo koje sam imala je bilo ono kada mi je gospođa kod koje sam bila podstanarka objašnjavala kako se koriste kućanski aparati i kako se čisti jer “mi jadni na selu nemamo takve aparate i ne znamo kako se pravilno održava čistoća”. Bilo me sram, ali zbog nje. Gospođa vjerojatno nije bila dovoljno informirana i obrazovana, pa sam samo mudro šutjela i dopustila joj da mi objasni kako se uključuje i koristi usisavač te čemu služi četka koja stoji pokraj školjke. Pametniji popušta.
Zanimljiva je pojava kada se dva Međimurca nađu van Međimurja – zaborave na svoje narječje i jako se trude pričati na književnom. I ja sam to nesvjesno radila. Svaku domaću riječ koja se slučajno nađe u razgovoru poprati i osjećaj srama i okretanje glave i provjeravanje da li je netko čuo. S druge strane, Dalmatinci se ponose svojim narječjem, oni ga govore glasno tako da svi čuju.
Mislim da u narodu još uvijek prevladava mišljenje da se kajkavskim narječjem koriste dudeki, čižmeki i seljaki. To se najbolje vidi u hrvatskim sinkronizacijama crtića – priglupi i naivni likovi uvijek govore kajkavski. Žao mi je i Dalmatinaca jer lijeni likovi u crtićima gotovo uvijek govore dalmatinskim narječjem. Ja ne bih htjela da se moje dijete poistovjeti s takvim likom, odnosno ima osjećaj mora biti naivno i glupo samo zato jer govori kajkavskim narječjem.
Teško se osloboditi od tih stereotipa i predrasuda. Čak i kada ste obrazovani, marljivi i uspješni, ljudi u vama vide “težaka”, Regicu sa sela koja je došla u grad “najti si bogatega muža”. Ako baš moraju, neka govore to. Još malo i doći će gospoda kucati na naša vrata i tražiti vrijedne i bogate snahe… a možda već to i rade.
(Kolumne pod nazivom “Kolumniranje jedne Međimurke” piše autorica pisma Zašto sam odlučila reći “Zbogom” Hrvatskoj)
