Kolekcija mu broji više od 1.500 eksponata
Petar Horvat (60) iz Cirkovljana veliki je
ljubitelj i sakupljač starih predmeta. Kolekcija mu broji više od
1.500 eksponata. Dio informacija o predmetima dobio je iz stare
literature, često prevođene s mađarskog jezika, a dio je iz
usmene predaje. Dio zbirke izložen je u Muzeju Croata
insulanus Ovoga puta odlučili smo se na nešto drugačiji
pristup Petrovoj kolekciji. Pokazao nam je nekoliko predmeta s
pričom.
Petar Horvat i dio kolekcije starih sekira
Prvi predmet je krušnica, još i zvana drog. Drvene izrade, u obliku križeva ili pluseva i sa špagom na vrhu služila je ljudima prvenstveno za sušenje svježe ispečenog kruha, odnosno tzv. kuruzne hljebe. Ljudi su često bili gladni, a posebno su ranjiva bila djeca. Stavljanjem krušnice na visinu, djeca nisu mogla dohvatiti kruh.
Krušnica ili drog
Pljuni pa zalijepi
Drugi predmet iz kolekcije su zapravo dva predmeta, ali išli su “ruku pod ruku”. Riječ je o staroj školskoj pločici i toku. Tok je stari naziv za predmet koji je danas najsličniji školskoj pernici. Odlazak u školu u tom razdoblju nije podrazumijevao školsku torbu, knjige i bilježnice kao danas, već su ova dva predmeta jedina pomagala za učenje koje su djeca imala.
Stara školska pločica i tok
Na podlozi za pisanje s jedne strane drvene pločice bili su iscrtani kvadratići, za učenje matematike, dok su s druge strane iscrtane linije, poput onih u današnjim bilježnicama za pisanje teksta. Školska pločica imala je špagom pričvršćenu gumicu ili krpicu za brisanje. Pisalo se kamenom u obliku olovke koji je ostavljao trag po pločici. Petar je saznao da se moglo ići u opetovnicu. To je bio neki oblik srednjoškolskog zanatskog ili obrtničkog obrazovanja te je tamo, vjerojatno, došlo do upotrebe i poneke knjige.
Sljedeći predmet je krpani plehnati tanjur. Vezan je uz stari
obrt u kojem su se ljudi bavili krpanjem plehnatih, odnosno
metalnih posuda i tanjura. Kada je tanjur od starosti počeo
propuštati, nije bio bačen u smeće. Odnijeli su ga majstoru za
krpanje, odnosno špengleru ili šljosaru kako su
ih zvali. Majstori bi izradili metalnu krpicu, odnosno metalni
heft, no zanimljiva je upotreba ljepila između krpice i
same posude ili tanjura.
Krpani plehnati tanjur
Cilj je bio spriječiti propuštanje tekućina. Ljepilo su majstori sami pripremali od domaćeg bijelog brašna. Pomiješali su ga s određenom količinom vode, a usmenom predajom Petar je saznao da su ponekad koristili i pljuvačku kako bi smjesa bila što čvršća.
Tu su i bruklje – napravljene od drvene drške i metalnog
vrha, a služile su za stavljanje zemljanih posuda u vruću krušnu
peć. S obzirom da su posude bile različitih dimenzija, tako su i
bruklje rađene u nekoliko veličina. Petar ističe da je
jedan njegov primjerak ovog starog alata, izložen u preloškom
gradskom Muzeju.
Bruklje
