Obitelj Tkalčec je od samo nekoliko parcela i par zaprežnih kola svojim trudom stekla 70 hektara zemlje
Da se ljubav prema zemlji prenosi s generacije na generaciju svjedoči obitelj Tkalčec iz Belice. U ovoj šesteročlanoj obitelji zajedničkim snagama na obiteljskom imanju radi već četiri generacije.
Kako je obitelj Tkalčec od samo nekoliko parcela i par zaprežnih kola svojim trudom stekla 70 hektara zemlje, priča je koja dokazuje predanost i rad uvijek urode plodom.
Neda Bog dežđa!
Obitelj Tkalčec posjeduje dva OPG-a. Jedan u vlasništvu Ksenije Tkalčec (58), a drugi u vlasništvu njezine snahe Nataše Tkalčec (31). Unatoč tome, to je zajednički obiteljski posao na kojem rade svi članovi obitelji, ističu naši sugovornici. Kakav je ovogodišnji urod i koji su problemi s kojima se susreću, ispričao nam je Ksenijin suprug Anđelko Tkalčec (58).
– Ove godine urod se prepolovio zbog suše. Najviše je stradao krumpir, dok su se kukuruz i uljana repica izvukli za dlaku. Svima je lošiji urod, ipak smo pod istim nebom. Nadamo se zato da će se u Belici provesti projekt izgradnje sustava navodnjavanja kako bi se spasili od suša koje nam uništavaju urode. Iako svi iz poljoprivrede odlaze, mi se borimo već generacijama! Ne predajemo se unatoč sramotnoj tržišnoj cijeni i sve ekstremnijem vremenu koje nam otežava proizvodnju. Da nastavimo posao ohrabrio nas je poticaj zahvaljujući kojem gradimo novu halu i hladnjače. Radovi su upravo u tijeku, a hladnjača će nam omogućiti da povećamo proizvodnju.
– Danas je baviti se poljoprivredom onima bez skladišta i hladnjača nemoguće. To je nešto bez čega u budućnosti veliki poljoprivrednici neće izdržati. Imamo 70 hektara zemlje koja se prostire “od Mure do Drave”, po cijelom Međimurju. Nešto je naše, a nešto u najmu. Radimo na tome da ukrupnimo zemlju i stvorimo velike zemljišne jedinice, no posao otežavaju neriješeni vlasnički listovi. Zemlju pak kupujemo kako nam financije omogućuju. Trenutno smo prisiljeni naše proizvode s različitih lokacija transportirati u Belicu gdje robu pripremamo za otkup. Tu su svi naši strojevi, od prikolica i traktora, do sortirnice i viljuškara, ističe Anđelko.
Ranoranioci
Radni dan obitelji Tkalčec jednak je za sve članove.
– Kad se vadi krumpir naš dan započinje ustajanjem u 4 sata ujutro. Zatim se brzinski ispija kava i kreće u polje, a onda do navečer pakiramo narudžbe. Sjećamo se kako je to bilo prethodne godine. Svi su naši ukućani imali koronu i bili smo u izolaciji. Kako je posla bilo, a mi smo bili osuđeni na naše dvorište, svi smo od jutra do mraka zaprti delali u hali. Srećom, otporni smo ljudi i korona nam nije puno naškodila. Za nas nema odmora! Ako ga i imamo, to je nedjeljom, na svetek, i kad curi dežđ, govore nam kroz smijeh Nataša i njezin suprug Darko Tkalčec (34).
Pre sveći!
Kako se počelo graditi malo poljoprivredno carstvo zna najstarija članica obitelji Tkalčec, prabaka Veronika Herman (80).
– Poljoprivrednom se bavim cijeli svoj život. Nekad nije bilo proizvodnje kao danas, no ljudi su bili zahvalni na tome što imaju. Nije bilo mehanizacije i strojeva, već smo imali volovsku zapregu. Oni bogatiji su pak imali konje. Obrađivali smo upola manje polja jer krave nisu mogle odraditi posao koji danas rade strojevi. Proizvodili smo zato i manje količine, no danas to za preživjeti nije dovoljno.
– Propali urod nekad nije bio neuobičajena stvar jer smo i bez toga živjeli siromaški. Ipak, takve su godine bile posebno teške. Ja i moji roditelji bili smo seljaci, mirovina nije postojala, a rijetko je tko tada i bio zaposlen. Ipak, bili smo zadovoljni i s malo. Pošto nismo nismo imali novaca hranili smo se onime što smo uspjeli uzgojiti. Kruh smo pekli sami i on je najčešće bio na našem jelovniku. Iako se danas on može i kupiti, svoju snahu i unučicu na podučila sam starim izradama tijesta, prisjeća se Veronika.
Prabaka Veronika prisjetila se svoje najranije dobi i ispričala
kako se njezina obitelj počela baviti poljoprivredom.
Četiri generacije obitelji Tkalčec
– I moja baka i djed radili su na zemlji, pamtim to od svoje najranije dobi. To je nekada bilo jedino što je seljačka obitelj i mogla raditi. Kad sam bila mala išla sam u školu, no škola je tada trajala samo 6 godina. Sjećam se, roditelji su mi znalči na stolu ostavljati ceduljicu na kojoj je redovito pisalo: “Tu ti je obed v kahli. Da dojdeš dimo dojdi za nami v pole.” Tako sam ja provodila svoje mladenačke dane. Znala sam pitati: “Da pak bum se vučila?”, a moji su mi roditelji odgovarali:”Da dojdeš dimo, buš se vučila pre sveći!” Takav je život bio nekad.
Vojska
Starost je Veroniki Herman i njezinom pokojnom mužu Rudolfu pokucala na vrata, stoga je posao preuzela njihova kći Ksenija Tkalčec.
– U počecima imali smo samo krave, no polako su na selo dolazili traktori. Jedan, pa drugi, pa treći! Počeli smo ulagati i tako smo se ja, moja majka Veronika i pokojni otac Rudolf počeli ozbiljnije baviti poljoprivredom. Kad je bilo prilike, kupovali smo zemlju i strojeve. Kako su moji roditelji počeli stariti, shvatila sam da sam jedina koja može sačuvati našu zemlju. Napustila sam stalni posao i posvetila se poljoprivredi. Moj muž Anđelko nije se bavio poljoprivredom, no kad smo se oženili, on se spremno uhvatio posla i od mojih roditelja naučio sve tajne zanata. U jednom periodu Anđelko je bio u vojsci, a ja sam ostala sama s roditeljima i našom djecom. To je potrajalo sedam godina. Bilo je to najteže razdoblje u mom životu. Srećom, vratio nam se kući živ i zdrav.
– U tom periodu nije nas tuklo samo to. Za vrijeme rata cijene proizvoda bile su najniže dotad i snalazili smo se na sve moguće načine. Srećom, moj se suprug vratio prije nego je umro moj voljeni otac Rudolf, pa smo tako preuzeli kormilo i nastavili posao, govori nam Ksenija. Baka Ksenija ne strahuje da bi obiteljski posao mogao propasti zbog ljubavi prema zemlji koju su usadili svom sinu Darku.
-Naš sin Darko posljednja je generacija koja je odlazila u vojsku, a kad se vratio, odlučio je da želi nastaviti obiteljski posao. Sretna sam što se u posao uključuje i unuka Leona (11) koja pokazuje interes za poljoprivredu. To me beskrajno veseli! Voljela bi da naš obiteljski posao koji traje generacijama nastavi.
Gazda
Ljubav jednog prema drugom nije jedino što spaja mladi bračni par Darka i Natašu Tkalčec. Spaja ih i ljubav prema poljoprivredi! Snaha Nataša i sama je, kako navodi, dijete poteklo iz zemljoradničke obitelji.
– U svojoj sam obitelji naučila kako raditi na zemlji. Radim otkad sam djevojčica i ništa mi nije strano, tako sam odrasla. Zemlju sam naslijedila od svojih roditelja, a kada sam se udala za gazdu Darka, kako ga zove iz milja, ujedinili smo snage i sada stvaramo zajedno. Poljoprivreda je težak fizički posao i neki su poslovi izvan mogućnosti ženskih članova obitelji. Ipak, mi žene itekako doprinosimo! Tu je briga za kućanstvo, pa sve do rada u pogonu, sortiranja i pakiranja proizvoda. Na kraju slijede i administrativni poslovi. U našoj obitelji svaki član ima neki dio posla koji može kvalitetno odraditi. Naša kćer Leona također pomaže. Prva je na redu škola, pa druženje, a ukoliko želi i posao. Doprinosi nam lijepeći etikete. Nikad je nismo prisiljavali na rad, već nam pomaže koliko može i želi, a njezin trud povremeno nagradimo džeparcem.