Predsjednik čakovečke HVIDR-e i predsjednik Udruge ratnih veterana 1. gardijske brigade 'Tigrovi' Međimurske županije, Alojz Fleten iz Cirkovljana, za naš se portal prisjetio ratnih dana i pobjedonosne vojno-redarstvene operacije 'Oluja'
Alojz je bio jedan od mnogih branitelja koji su prošli kroz Domovinski rat nesebično dajući obol u oslobađanju svoje Domovine. U ratu je sa svojim Tigrovima proveo punih pet godina. Stacioniran je bio u Ogulinu, a kao i mnogi drugi, hrabro je riskirao svoj život kako bi zajedničkim naporima oslobodili Hrvatsku.
Oluja ’95. – zadaća i djelovanje
– Cijela je naša brigada tada djelovala na pravcu Glibodol – Lička Jasenica sa zadaćom da presiječe tzv. Krajinu na dva dijela, pod cijenu da cijela brigada ostane u okruženju. Cilj je bio da izbijemo na državnu granicu i da se spojimo s 5. korpusom Armije BiH. Najgore nam je bilo kod Ličke Jasenice, tamo su neprijatelji bili ukopani pa smo se mučili, ali kada smo taj dio prošli, poslije je bilo lakše – kaže Alojz.
– Da je Knin oslobođen znali smo odmah, jer smo imali pravovremeno sve informacije, kako tko napreduje, i u svakoj minuti i u svakom trenu znali smo gdje je tko. Mi smo zapravo preduvjete za oslobađanje Knina napravili već godinu dana ranije ‘čišćenjem’ Dinare, priča.
Vratili su se kući, u Ogulin, pet dana nakon Oluje.
– Vratili smo se tiho, u noćnim satima, zapravo nitko nije ni znao da smo se ‘zauvijek’ vratili iz rata, skromno će Alojz.
Ratni put?
Sa svojom je brigadom ratovao od Tovarnika, sve do Zapadnoslavonskog bojišta (koje je uključivalo Gradišku, Novsku, Ogulin…). Kao najgori dio ratnog puta istaknuo nam je dubrovačko zaleđe.
– Mi smo došli iz Slavonije, iz ravnice, na onaj krš i kamen. To nam je bilo nešto novo, granate su letjele po zraku zajedno s kamenjem, sve je bilo drugačije, no morali smo se brzo prilagoditi situaciji, prisjetio se.
– Prva mehanizirana gardijska brigada bila je dobrovoljna brigada s profesionalnim vojnicima. Svi smo došli tamo svojevoljno, sa zajedničkim ciljem i željom da obranimo našu domovinu. Zbog toga nam se vjerojatno bilo i lakše prilagoditi, druga stvar je kad su mladiće morali mobilizirati. Oni su iz svoje normalne svakodnevice (živjeli su u krugu svojih obitelji, odlazili na svoja radna mjesta, obrađivali njive…) bili već sutra pozvani u rat, zato je njima bilo drugačije nego nama. Nama je vjerojatno po tom pitanju bilo lakše. Bilo je tu vrlo mladih dečki, neki su čak imali i 17 godina, pa su se pokušali ‘provući’, samo da idu u rat i obrane domovinu. Eto, takva je bila jaka želja naših hrabrih mladića da oslobode svoju državu, priča nam sugovornik.
‘Bili smo ponosni. Ipak smo mi ta generacija koja je uspjela osloboditi Hrvatsku’
Osobno smatram da smo svi mi koji smo ušli u Tigrove (naravno, ne isključujem ni ostale brigade, ali govorim u ime svoje), sanjali tu slobodnu Hrvatsku i svi smo u rat išli zbog Hrvatske. Bio je to neopisivo jak domoljubni zanos i osjećaj. Kad smo konačno oslobodili državu, bili smo izuzetno ponosni. Ipak smo mi ta generacija koja je uspjela osloboditi Hrvatsku. A sad, kakva je Hrvatska dalje, nakon svih godina, najmanje ovisi o nama. Mi smo svoj posao u tih pet godina napravili.
Kroz intervju nismo mogli, a da ne spomenemo legendarnog Gavrana, nikad prežaljenog zapovjednika Tigrova. Od njegove pogibije, 17. veljače 1994., prošlo je već 27 godina, ali njegovi suborci, poput Alojza, za njega imaju samo riječi hvale…
– Kad sam došao u Tigrove, Damir Tomljanović Gavran bio je moj zapovjednik voda. Nakon toga bio je zapovjednik satnije, pa bojne. Tada se radio ustroj brigade, pa je otišao sa svojom bojnom na Velebit. Tada sam ga zadnji puta vidio. Osam mjeseci nakon toga je, nažalost, poginuo. Inače, to je bio čovjek kojeg su svi poštivali. Mislim da nije bilo osobe koja ga je upoznala, a da ga nije zavoljela. Bio je ljudina, imao sam osjećaj da nikad ne spava. Cijele noći je bio budan, uvijek je bio prvi na izviđanju, pravi vođa. Odlučan, odvažan, pouzdan i pravedan, prisjetio se naš sugovornik legendarnog Gavrana.
Tigrovi ni danas ne zaboravljaju zajednička druženja i obljetnice
Alojz i njegovi kolege suborci i danas se rado sastaju. Svake godine, kaže, idu i u Knin, no zbog cijele epidemiološke situacije, ove godine ipak nisu otišli organizirano. Osim Knina, pripadnici Tigrova organizirano pohađaju obljetnice i u Škabrnji, Vukovaru… Često organiziraju zajednička druženja, što je pohvalno jer ih svakako drži na okupu.
Inače, Podružnica Tigrova u Međimurju trenutno broji 29 članova, ali kroz 1. gardijsku brigadu je prošlo oko 160 Međimuraca. Od osnivanja Udruge u svibnju 2018. godine, svake godine priključuje se sve više članova, rekao nam je Alojz. Također, aktivan je i u čakovečkoj HVIDR-i gdje je predsjednik. Zajednički obilježavaju važne datume i obljetnice, nastoje pomoći ljudima na razne načine – financijski, medicinski, psihološki…
O ratu se i danas treba pričati. Nikada ne smijemo zaboraviti stranice naše povijesti.
– U svakom slučaju, o ratu se i danas treba pričati. To je naša povijest, zašto bismo je zaboravili? Zašto bismo se sramili svoje povijesti, u kojoj je za slobodu proliveno mnogo krvi i suza? Mi smo oslobodili tu državu i o tome se i dalje treba pričati i učiti nove, mlađe generacije. Našu povijest nikako ne smijemo zaboraviti. Nas branitelje smetaju podjele, smetaju nas prepucavanja prije obljetnica.
Umjesto da se ujedinimo povodom blagdana i praznika, stvaraju se podjele i to je velik problem. Isto tako, osobno smatram da ne može svako selo imati braniteljsku udrugu. Bilo bi dobro da se ujedinimo jer bi nam bilo lakše. Lakše bi se izborili za zajedničke ciljeve – rekao nam je Alojz za kraj.
