Početkom godine Hrvatska je sa 66 posto glasova odlučila reći DA Europskoj uniji. Ja sam bila među onih 34 posto koji su glasali protiv ulaska u EU. Smatram da još uvijek nismo spremni, a i svaki dan čitam vijesti o tome kako će najveće hrvatske tvrtke i tvornice, ali i one manje, svoje pogone i svoje poslovanje preseliti u BiH i Srbiju, u Hrvatskoj će ljudi dobiti otkaz, a novi domaćini već trljaju ruke zbog činjenice da će dobiti više od ulaska Hrvatske u EU, nego Hrvatska sama. Ne vjerujete mi?
Upišite u tražilicu “Vindija, Kraš, Podravka, Adris, Srbija” i provjerite rezultate. Smiješno je što su naši mediji tek nedavno o tome počeli pisati, odnosno od referenduma, a ja, kao osoba koja aktivno prati vijesti iz susjednih zemalja, o tome u bosanskim i srbijanskim medijima čitam već dvije godine. I još se čudom čude, a Vlada (i ova i ona prošla) mudro šuti. Pozitivno pisati o EU, izvještavati samo o pozitivnim stranama te “ustanove” ne znači da nema i negativnih strana.
Do sada još nisam čula da će neka velika europska tvrtka otvoriti industrijske pogone u Hrvatskoj nakon ulaska zemlje u Uniju i zaposliti tisuće i tisuće ljudi. U redu, Paul Green dolazi u Prelog. Izvrsno! Jedna tvrtka dolazi za sada u Hrvatsku!
S druge strane Kraš, Agrokor, Adris (Tvornica duhana Rovinj), Podravka, Franck, Vindija, Zvečevo, Dukat, Badel 1862, Gavrilović, Pivac, Atlantic i Granolio najavljuju odlazak iz Hrvatske u sljedeće dvije do tri godine. I to su samo oni veliki proizvođači. Njihov primjer će slijediti i oni manji, većinom iz tekstilne i obućarske industrije (odnosno, iz onog što je ostalo nakon uništavanja tih industrija).
Razlog tome je jednostavan: prosječna plaća u Hrvatskoj u industriji iznosi 600 eura, a u Srbiji i BiH 300 eura. To je cijela mudrost, a EU sa sobom donosi veću konkurenciju i otvorenije, ali i zasićenije tržište. Ili će Vlada smanjiti minimalac/plaće i povećati tako konkurentnost hrvatskih tvrtki ili se simboli hrvatskog gospodarstva sele van. Evo otkaza, evo nezaposlenih, evo prosvjeda, evo Unije.
Nemojte me krivo shvatiti, ja sam za svaki napredak Hrvatske, bilo u edukaciji, industriji, znanosti, medicini… i EU, između ostalog, vidim kao priliku za dobro obrazovanje – no gdje će se ti ljudi obrazovani u Europskoj uniji zaposliti nakon povratka u Hrvatsku? Sjećate se promotivnih spotova o EU?
Mladi student studira za inženjera negdje u Finskoj i kaže da će, kad se vrati u Hrvatsku, sagraditi svemirski brod. Pitanje: Gdje? Od čega? Pomoću kojih sredstava i kojeg kadra? Lijepo je sanjariti, ali stvarnost je takva da će se najvjerojatnije morati preseliti trajno u EU ako želi taj svoj svemirski brod… U biti, ako želi išta postići.
Kažu nam da ćemo dobiti novac od EU, da ćemo financijski profitirati jednom kad postanemo dio velike europske obitelji. A odakle taj novac? Svaka država članica Unije obavezna je uplaćivati u europski proračun, u krajnjem slučaju vraćati sredstva koja nije iskoristila. Kako će Hrvatska plaćati Uniji ako ni sama sebi ne može isplatiti dug?
Financijski ćemo profitirati jedino ako sami razvijemo gospodarstvo, ako sami razvijemo industriju, ako se sami izborimo da obrazovani i stručni kadar ostane u Hrvatskoj. Ako ćemo biti vrijedni, pametni i obrazovani, nećemo imati probleme.
Ali, s obzirom na to da je naša politika gluha, slijepa i nijema kada treba učiniti nešto upravo na području ekonomije, poljoprivrede i obrazovanja, a glasna kada se trebaju povećavati plaće političara koji ni ne dolaze na posao (saborske klupe pune se samo kad se izglasava proračun), mislim da nas čeka još jače stezanje remena, još veće cijene, a niže plaće i da nam dolaze novi gospodari, odnosno robovlasnici.
I ako nam se ne sviđa, uvijek postoji netko tko će raditi za manje novca od nas, tko će živjeti od šake riže na dan i tko neće postavljati toliko pitanja. Iskreno ću priznati, ja se bojim ulaska u Europsku uniju. Ako se obistine najave o odlasku industrije iz Hrvatske, sa mnom će možda živjeti još tri nezaposlene osobe. A to nikada nećemo moći preživjeti.
(Kolumne pod nazivom “Kolumniranje jedne Međimurke” piše autorica pisma Zašto sam odlučila reći “Zbogom” Hrvatskoj)