Stjepana i Anđelku Korunić iz Slakovca zatekli smo kako ugodan ljetni dan provode na svom imanju na kojem uvijek ima nešto za raditi, ali se uvijek nađe i vremena za igru i uživanje
Sve što proizvode je za osobne potrebe, a unuci Karla i Matija Korunić predano pomažu baki i djedu.
– Imamo poljoprivredu sa sinom na oko dva hektara oko kuće. Vrčak je pun, a u polju imamo hranu za to nešto male stoke, koliko nama treba, za obitelj, pričaju supružnici Korunić dok nas provode imanjem.
Nađe se tu uvijek svinja ili dvije, imaju patke i kokoši te im treba osigurati hranu. Dio kukuruza prodaju, a dio ide za smjesu životinjama s vlastitim ječmom.
– U polju je i krumpir koji je samo jednom šprican, za sebe ga sadimo… Slamu od ječma baliramo i nastiremo svinjama. Nekad smo imali i odojke, ali znate već, s godinama čovjek to sve više i više smanjuje. Baš smo neki dan poželi ječam i sad ćemo ići u baliranje, Matija će opet voziti traktor, pričaju.
VOZI TRAKTOR
– Znam voziti traktor, a manje-više znam ga i popraviti. Vozio sam ga polako, a stric Dejan je stavljao tikve gore. Sad ću voziti i sijeno. Kad odrastem bit ću prijevoznik kao tata Krunoslav i mama Kristina, priča nam odvažno šestogodišnji unuk Matija dok se djed Stjepan pokušava prisjetiti jesu li tikve imali prije dvije ili tri godine!
– A ovo je naš vrčak, baš smo pobrali krastavce. Ima tu i luka, salate, cikle, zelja, tikvica, češnjaka, paprike. Mi smo sadili flance, dodaje godinu dana starija sestra Karla.
Ona će, kaže, biti frizerka, u traktore se baš i ne razumije. Brat Matija će ju, dodaje, šleperom u kojem se može i spavati voziti na more! Djeca pomažu, ali i uživaju, jer tu je i debela hladovina koju daju brojna stabla jabuke, kruške, trešnje i marelice po kojima se rado penju.
Gospođa Anđelka Korunić rodom je iz Slakovca i otkriva nam kako je radila na ciglani, paletirala je cigle!
– Puno žena je to radilo, a muški su vozili. Paletirali smo i ljeti i zimi. Potom sam radila u GK-u, vozila sam poštu i čistila. Kad je propao završila sam na SIZ-u, kaže. Njen suprug Stjepan Korunić rodom je iz obližnjeg Lopatinca i završio je za tapetara. Trideset godina radio je u Hrastu te je 1999., zbog zglobova, prerano završio u mirovini. Pričaju nam potom otvoreno i kako su oboje oboljeli od COVID-a 19.
NIŠTA BEZ LISTA
– Bila sam na infuziji, tri tjedna, bilo je strašno. Dobila sam upalu pluća, spasilo me što mi je doktorica brzo dala sumamed, kaže nam gospođa.
Zarazio se i njen suprug, ali on nije imao simptome. No, koji tjedan poslije pogodio ga je srčani udar!
– Ne znam je li to povezano, ne znaju mi reći. Samo vam jedno mogu reći i molim vas prenesite to. Od hitne do koronarnog i kardiološkog odjela, svi su tako ljubazni i uslužni. Srce me boli kad čujem koliko ih kritiziraju!, kaže gospodin Korunić.
Za to vrijeme djeca se igraju s mačkom Mikijem, dok Šarenka nisu uspjeli pronaći. Obitelj vjerno čita list Međimurje, a unuci naročito! Karla je već više puta bila u novinama kao nedelišćanska mažoretkinja. Matija pak trenira za ŠN Međimurec-Slobodu, a u novom broju Međimurja baš su čitali izvještaj s Dječje biciklijade u Pretetincu na kojoj su oboje nastupili.
I za kraj, baka kaže kako svakako valja spomenuti još troje unuka, a to su Renato Klobučarić te Dino i Ena Korunić.
* Tekst preuzet iz Lista Međimurje, broj 3455