- Meni je Peking nekako bio vjetar u leđa, zato sam danas na svojim četvrtim Igrama. Naporno sam radio da bih svake godine bio još bolji - kaže Mario Vukoja
O Ani Đerek i Tinu Srbiću te
njihovim trenerima Miroslavu Končareviću i
Lucijanu Krceu “pričamo” već
tjednima, no ova sjajna četvorka nije jedini dio hrvatske
gimnastike koji će sljedećih dana žestoko raditi na Olimpijskim
igrama u Tokiju.
Naime, Hrvatski gimnastički savez u Japanu će imati i čak troje
vrhunskih sudaca – u ženskoj sportskoj gimnastici na svojim prvim
Igrama suditi će Julija Ljubančić, na 3. u nizu
u ritmičkoj gimnastici biti će Mirjana Starčević
Bosnar te naš rekorder s četvrtim Igrama ‘u džepu’,
Mario Vukoja u muškoj sportskoj gimnastici.
Mario je u nedjelju prvi stigao u Tokio, Julija pak dva dana
kasnije, a kako je ritmika posljednje gimnastičko natjecanje u
Tokiju, Mirjanu tek čeka daleki put prema Japanu.
“Imali smo ždrijeb. U kvalifikacijama sudim konja s hvataljkama”,
javio se iz Tokija Vukoja, inače i naš vrhovni sudac, jedan od
najboljih na svijetu za mušku sportsku gimnastiku koji je i član
Nacionalnog vijeća za sport, dopredsjednik HGS-a, član Tehničkog
odbora Europske federacije, ali i naše sportske gimnastike.
‘Moje prve Igre bile su u Pekingu 2008. I još uvijek
najdraže’
I ne samo zato što je njegov “učenik” Filip Ude
na njima osvojio olimpijsko srebro na konju s hvataljkama.
“Peking je stvarno bio organiziran na vrhunskoj razini.
Besprijekorno. A uz to su mi bile prve Igre, pa još i Filipova
medalja… Ta atmosfera tamo kad usred Filipove vježbe dok radi
“ruska kola između hvataljki” cijela dvorana plješće, pa
skandiranje ‘Yang Wei, Yang Wei’…
I danas se naježim kad se sjetim toga. Sa 36 godina ispunio sam
dječačke snove zbog kojih sam i počeo raditi u gimnastici. Jer, i
nama sucima i trenerima su Olimpijske igre vrhunac karijere, kao
i sportašima. Meni je Peking nekako bio vjetar u leđa, zato sam
danas na svojim četvrtim Igrama. Naporno sam radio da bih svake
godine bio još bolji – rekao je.
Mario je već 10 godina sudac 1. kategorije, no priznaje da je na
ovaj put “sasvim slučajno” došao.
“Nisam si ovo postavio kao cilj, bio sam kolateralna žrtva, netko
se morao prihvatiti tog posla. Hrvatska gimnastika uvijek je
imala više trenera nego sudaca, a uvijek je mogao ići jedan
trener na natjecanje sa sportašem. Bio sam među mlađima i netko
je morao priključiti se iskusnim sucima Nenadu
Solaru i Petru Režiću. I dopalo je
mene. A kad sudiš, ne možeš to raditi na pola. O tebi ovise
karijere i snovi sportaša i trenera. Rekao sam si ‘ako moram
suditi, onda ću pokušati otići do kraja’.”
I evo ga, već četvrti put je stigao do “kraja”. A danas je među
tri najbolja suca na svijetu.
“Koliko god sam sretan što imam priliku biti dio još jednih
Igara, iskreno, malo sam tužan kad sam jučer došao u dvoranu na
podij trening, a ona prazna. Žao mi je sportaša. Njima je ovo
kruna karijere, a neće doživjeti onu olimpijsku atmosferu u
pravom smislu, pravi olimpijski duh. Nema onog veselja, druženja…
Nema slobode. Samo slušate “nemojte ovo, nemojte ono, pazite
ovo”. Samo slušate upozorenja. Imali smo sudački sastanak na
kojem smo sat vremena pričali samo o COVID-u i o tome što ne
smijemo.”
Ako na tren maknemo pandemiju, čemu se veseli na
natjecanju? Što očekuje?
“Očekujem od Tina da odradi kvalifikacije onako kako zna, jer je
to onda vježba za finale. Uz Tina, volio bih vidjeti
Uchimuru što je pripremio. Rusi su oslabljeni
zbog Dalalojanove ozljede, zato će borba za
momčadsko zlato vjerojatno ipak biti Japan – Kina. Da je
Dalalojan zdrav, Rusi bi se sigurno mogli umiješati u zlato, ali
ovako… Teško.”
Hrvatskim, ali i svim drugim sucima želimo uspješan i objektivan
posao u Tokiju. Jer, ipak je u njihovim rukama dio nečijih
olimpijskih snova…