Kad se Antunov otac krajem pedesetih zaposlio u Sloveniji, majka ga je u dobi od samo sedam godina poslala za slugu u Preseku. Danas to zvuči nemoguće...
Kod imanja Antuna i Štefanije Nemec iz Gornje Dubrave zastali smo u prolazu, uočivši lijep kamenjar i gospođu kako zalijeva ukrasno bilje. Pridružio nam se njen suprug, ‘pala je slikica’ kod kamenjara i divnog izvora koji se napaja iz bunara. No, tek se tad uz kavicu, počela slijevati priča. I to kakva!
– Radio sam kao stolar u Grazu 43 godine. No, nikad se nisam
odlučio da bi tamo ostali. Radio bih po 12 sati na dan, ali
skraćeni radni tjedan i stalno sam dolazio kući. Supruga je
ostala ovdje kad su stigla djeca. Osam godina sam u mirovini i
danas oboje uživamo u uređenju okućnice, vrčaka i voćnjaka. I ovu
kuću radili smo sami, zidanu uličnu ogradu, stolove, stolice, sve
je to ovih ruku djelo. Tko bi nam i pomogao, roditelji su nam
umrli mladi, započeo je priču gospodin Nemec.
Život je to…
– Nakon što su se vjenčali, roditelji su iz stare kuće u Perjaku otišli na Stanetinski breg, u jednu kućicu. Bili smo vencerlini, jako siromašni ljudi. Vencerlija znači da je cijela obitelj došla stanovati u kuću ili klijet nekog gazde i obrađivala njegovu zemlju. Značilo je to cijelo ljeto raditi i dobiti tri reda krumprira ili neke druge kulture koju je gazda imao na svojoj zemlji, prisjeća se gospodin Nemec.
No, to nije sve. Kad mu se otac krajem pedesetih zaposlio u Sloveniji, majka ga je u dobi od samo sedam godina poslala za slugu u Preseku. Danas to zvuči nemoguće, no tada je to bila – nažalost – česta slika života u gornjem Međimurju.
– Bio sam hlapec, tri godine služio sam kod gazde. Za sve sam
morao brinuti, za štale, konje, krave, svinje… Za razliku od
vencerlije gdje ide cijela obitelj, ovdje si kao dijete išao sam.
Ništa nisu dobili roditelji za to, a niti ti. Samo hranu, odjeću
i slali su me u školu. No, na kraju me gazda istukao i otišao sam
kući. Bili smo vencerlini, ali slobodni!, priča nam Antun Nemec
priču iz davnine.
Zapisao sjećanja
– Meni je bilo super. I ja sam služila u Preseki dvije godine, mislim da sam pošla s trinaest. Bila sam u mlinu Lovrecovih. Trebalo je raditi, ali Feliksova žena me imala kao da sam njena, prisjeća se Štefanija Nemec, a njen suprug nastavlja:
– Radilo se itekako, nema toga danas, djeca ne smiju raditi. To nas je izgradilo za čitav život. Svašta smo preživjeli. Jesam bio u vencerliji, jesam bio siromah, ali su me odgojili za poštenog čovjeka. Zbog toga mrzim ove koji se bahate i nikad im nije dosta. Nama je dosta ono što imamo i lijepo nam je. Nedjeljom uzmem harmoniku, zasviram i zapjevam. Ne možeš živjeti od ljutnje i čemera, trebamo biti veseli jer to te održava na životu, kaže te nam potom otkriva da je ova itekako poučna i danas primjenjiva priča već zapisana!
Naime, 2003. godine sjeo je za pisaći stroj i za sebe zapisao sjećanja iz mladosti. Riječ je o kratkoj biografiji jednog poštenog čovjeka iz međimurskih brega naslovljenoj ‘Moji doživljaji od rođenja do 20. godine’.
* Tekst preuzet iz Lista Međimurje, broj 3454
