U koloni, jedna iza druge, crne spodobe izlaze iz zemlje te zakriljene maglom nestaju u daljini. U rukama im štapovi i koplja, a na glavi tuljci. Hod im je pogrbljen, a zimi u snijegu iza njih ostaje crni trag ugljene prašine. Opis je to središćanskih tuljci (patuljaka), koji su svako jutro oko šest sati izlazili iz utrobe zemlje, pa nestajali u daljini
Legenda o ovim neobičnim ‘bićima’ zadržala se u narodnoj predaji gornjeg Međimurja, a s obzirom da svaka legenda ima uporište, pošli smo tragovima ugljene prašine…
Patuljci rudari nisu specifikum samo gornjeg Međimurja, priča se da su rudarili cijelom tadašnjom Austro-Ugarskom. Uostalom, o njima priča i poznata bajka o Snjeguljici i sedam patuljaka – rudara, njemačkih autora Jacoba i Wilhelma Grimma.
– Usmena predaja o cimerima nam ne daje točno definiran odgovor o porijeklu maske. U istraživanju koje sam provodio s kustosicom Janjom Kovač, za potrebe Muzeja Međimurja Čakovec, razgovarali smo s izrađivačicom maski, danas nažalost pokojnom, Anom Žilavec. Ona nam je otkrila da središćanske maske nisu cimeri, nego su to patuljci koji plešu oko rudarskih jama i izlaze iz rudnika, ističe Turk.
O povezanosti cimera i patuljaka govori nam i Nada Turk, predsjednica Društva žena Mursko Središće
– Rudari su radili noćne smjene izlazili su iz rudnika u ranim jutarnjim satima, pa su u kolonama pješice kretali kućama. Rad u rudniku je bio težak, bili su izrazito prljavi, a često su na koljena i laktove vezali krpe, kako bi im bilo lakše klečeći kopati ugljen. Dok su se zimi pogrbljeni probijali kroz snijeg, napadali su ih i divlji psi te različite životinje, stoga su nosili štapove za obranu. U odjeću crnu od ugljena gurala se slama, a slama se stavljala i u kape kako bi se zaštitili od velike hladnoće. Te kape su zbog slame poprimale oblik tuljca. Zbog kapa, čudne odjeće i neprepoznatljivih lica, uistinu su onako pogrbljeni izgledali kao neka onostrana bića. A u pokladno vrijeme djeca rudara su po uzoru na svoje očeve, na glavu stavljala tuljce i na odjeću vezala dronjke. Dronjke su s vremenom zamijenile papirnate trake, a nosili su se i ukrašeni štapovi-koplja, danas poznati kao sulice. Tako su nastali i prvi pokladni kostimi, a nisu bili ništa drugo već kopija odjeće rudara. Kada su dronjke zamijenile papirnate trake, sve postalo i šarenije i pokladnije otkriva nam Nada te dodaje:
– Papirnate trake koristile su se i za izradu svadbenih ukrasa, takozvanih cimera, pa kad su ljudi vidjeli kostime izrađene od papirnatih traka, jednostavno su ih prozvali cimeri, te se naziv zadržao i u današnje vrijeme.
Zato su danas cimeri jedan od prepoznatljivih pokladnih simbola rudarskog grada Murskog Središća, a kako ističe Nada Turk, želja članica Udruge žena je da se cimer kao pokladna maska zaštiti kao kulturno dobro.
Kako ističe Zoran Turk, cimer je ujedno sjajan primjer narodne predaje sačuvane u pokladnoj maski:
– Cimeri su sjajno upozorenje da smo znanje i predaju starih dužni sačuvati i za sljedeće generacije, jer tko zna, možda se upravo tu krije istina o nadnaravnim bićima koja obitavaju na području Murskog Središća.
