Rođeni Nedelišćanin u MTČ je stigao iz Borca, a igračku karijeru završio je u Partizanu Strahoninec. No, tu je tek počinjala prava avantura...
Kad odigrate više od 700 utakmica za najveći međimurski klub i budete mu vjerni 13 sezona bez prekida, tad imate svako pravo komentirati aktualno stanje u lokalnom nogometu – i tad se zovete Rudolf Posavec.
Gospodina Posavca posjetili smo u njegovu domu u Strahonincu te se prisjetili slavnih dana čakovečkog MTČ-a u kojem je žario i palio. No, to je tek dio priče…
– Rođeni sam Nedelišćanin i s 14 godina počeo sam igrati u Borcu. Bio sam dobar trkač, ali samo za školu, nisam trčao za klubove. Osvajao sam natjecanja, a tada bismo za nagradu dobili čokoladu. Putem do kuće cure bi mi uvijek pojele čokoladu i tako su me nazvale Ribica – prisjeća se umirovljeni VKV strojobravar MTČ-a i Kolske, nekad i folkloraš Sloge. U čakovečki je MTČ prešao 1968. godine i u njemu igrao bez prekida do 1981. godine! Bio je Jarni prije Jarnija… Koliko je bio izdržljiv najbolje govori podatak da je 1970. s ozlijeđenim nožnim mišićem osvojio treće mjesto na Utrci oslobođenja Međimurja. Drugom zgodom za okladu, za rundu cijeloj ekipi, nakon treninga je bez stanke otrčao do dravskog mosta i nazad; pratili su ga biciklom!
– Igrao sam lijevog beka, bio sam lagan, a čvrst, s velikom startnom brzinom. Sjećam se kako mi je tada još mali Robert Jarni rekao da bi želio postati igrač kao ja. A pogledajte dokle je on dogurao, sjeća se sa smiješkom gospodin Posavec.
Vratio se u matični Borac s namjerom da završi karijeru; bila je 1981. godina.
– Bio je trener koji je sjeo i neka ja vodim trening. To mi se zamjerilo i onda su me 1982. godine pozvali u Partizan Strahoninec. Ovdje sam već živio, 1970. godine oženio sam Strahoninčanku Dragicu Hlebec, kaže.
I umjesto da odigra oproštajnu sezonu, on je igrao do 1987. godine! Vukla ga je silna želja i ljubav prema nogometu. Usporedno je postao trener juniora, položio je za trenera, i spletom okolnosti krajem 80-ih postao trener prve momčadi. Avantura je tek počinjala, bili su to zlatni dani Partizana pod njegovom dirigentskom palicom, vrijeme kojeg se Strahoninčani sa sjetom sjećaju. – Doveo sam neke svoje prijatelje iz dana MTČ-a, bilo je odličnih domaćih mladića i osvojili smo te godine prvu međimursku ligu. Kad se samo sjetim te sreće kad su me igrači bacali u zrak. E sad, je li to bilo 1987. ili 1988. godine… Uglavnom, to je bila liga u kojoj je bilo sve najbolje od Međimurja. Tek je Polet Pribislavec bio gore, u Drugoj regionalnoj ligi Sjever. Mi smo mu se, postavši prvaci Međimurja i odigravši dodatne kvalifikacije, pridružili. Bio je to rang iz kojeg se moglo ući ravno u drugu jugoslavensku ligu! Igrali smo protiv Karlovca, Trešnjevke, Radnika, Slavena – priča nam gospodin Posavec.
Igračima je, kaže, bio prijatelj, ali autoritet se morao poštivati. Igrao se ‘visoki presing’, naročito kod kuće. Protivniku se oduzimala lopta odmah pri iznošenju iz obrane. Nije bilo filozofiranja, mahanja rukama i vučenja po terenu, a dobivali su se samo putni troškovi i nagrada za prvo mjesto. On sam obilazio je poduzetnike i molio ih za po sto njemačkih maraka, za putovanja na utakmice. Kad se sjeti te prve međimurske lige, u kojoj je išao junak na junaka, borac na partizana, samo da mu suza ne krene…
– Međimurac mora igrati protiv Međimurca i tu nema dalje! Ova rascjepkanost nema nikakvog smisla. Nema tu lokalnog naboja, zanimljivosti i posjećenosti. Tu četvrtu ligu treba ukinuti, da mi Međimurci imamo svoje, a Zagorci svoje. Nekad je to bio jednostavan recept. Bile su prva, druga i treća međimurska liga. A mi izmišljamo toplu vodu. Ukoliko netko odskoči i ima ambicije za napredovanje prema gore, u redu.
Pomozimo mu čak, neka mu klubovi daju pet-šest igrača i zažele mu sreću. No, mnogi danas misle da su kvalitetniji nego što jesu i tek poslije to shvate, iznosi najjednostavniji mogući recept.
Bit će što bude, zaključuje pomalo konsternirano te kaže kako je najbolje da ode u ribolov. I dalje će s obitelji strastveno pratiti lokalni nogomet, a naročito unuke Leona Meglića koji je stoper Centrometala i Luku Meglića, kadeta ŠN Međimurja Čakovec.
* tekst preuzet iz Lista Međimurje, broj 3453