IGOR HRUSTEK IZ BELICE Voli glazbu koliko i prirodu: Kad nije truba, u rukama mu je kuhača!

Igor Hrustek profesor je trube u Umjetničkoj školi Miroslav Magdalenić Čakovec. Osim glazbe, voli i prirodu, pa se 2014. godine počeo baviti i poljoprivredom, i to uzgojem sibirskih borovnica - haskapa

– Htio sam nešto za opuštanje od posla i dosjetio sam se da bih mogao imati voćnjak, počinje priču o nasadu slatkih bobica 36-godišnji Igor Hrustek iz Belice. U poljoprivredi je od 2014. godine, a inače predaje trubu u Umjetničkoj školi Miroslav Magdalenić Čakovec. Osim glazbe, v oli i prirodu, pa je poželio nešto uzgajati. 

– Prvo su mi na pamet pale goji bobice,ali sam čuo da su sklone bolestima. Počeo sam istraživati i otkrio haskap, kaže Igor. 

A što je haskap? Zovu je još modra kozokrvina ili sibirska borovnica. Plod je plava, slatka bobica koja izgledom podsjeća na kombinaciju borovnice i šljive, a takva je i okusa.

– Kada smo krenuli s uzgojem, nismo imali pojma kakva je okusa, ali smo hrabro iz Poljske, iz Krakova, naručili tisuću sadnica, prepričava svoj pothvat Igor. Prva bobica koju su probali, bila je iz njihovog voćnjaka. 

– Te prve godine od ukupno tisuću stabala pobrali smo oko kilogram i pol ploda. Supruzi Branki su se odmah dopale, a meni tako – tako. Moram priznati da onda nismo ni znali kad je pravo vrijeme za berbu. Vidjeli smo da je bobica plava, ali je zapravo bila još zelena, nezrela. Sad znamo kakva mora biti. Bilo je to ‘na buf’, ali nisam požalio. Nisam imao ni zemlju, ali sam znao što želim, što tražim, objašnjava pa dodaje da je to i pronašao u Maloj Subotici. 

Kupio je prvo 0,7 hektara, a onda dokupio još nešto više od hektara. Na tome je nasad od 4.200 stabala haskapa. Lani su imali urod od dvije tone, što je manje nego inače jer je godina bila loša. Nasadu je naškodio hladan vjetar, ali ne i mraz. A slatke se bobice beru ručno.

– Postoje strojevi, ali uništavaju biljku, kidaju grane i zato još uvijek beremo ručno. Treba vam otprilike sat vremena za kilogram bobica. No, tu uskaču moj tata Josip i tetak Željko koji su pravi izumitelji pa su već na putu da dovrše svoj stroj za branje, otkriva Igor. 

Spašava ih i vješta improvizacija. Dosjetio se staviti podlogu kad bere jer dosta bobica pada na tlo. Tako ih lakše skupe.

– Nema tu puno mudrosti, staviš ruke u grm i treseš, dodaje Igor.
Igorova supruga Branka otvoreno kaže da poljoprivreda nikada ne bi bila njen izbor. Bavi se knjigovodstvom.

– Odrasla sam na poljoprivredi i znam što to znači pa nisam bila pretjerano oduševljena Igorovom idejom. Rekla sam da, ako baš ne moram, u polje ne bih išla. Moja je ideja bila da kad završim fakultet, više neću imati nikakve veze s poljoprivredom, govori Branka kojoj je sudbina ipak namijenila nešto drukčije karte. 

Udala se za glazbenika, a dobila je i poljoprivrednika. No, tu ne staje Igorova svestranost. Uz glazbu, poljoprivredu, vješt je i u kuhanju.

– Kad krenu u proizvodnju, ljudi ne razmišljaju korak dalje, nego misle samo o tome kako da prodaju sirovinu. A poanta je u preradi. Zato sam počeo i s time, kaže Igor. U početku su urod prodavali na kućnom pragu, a s većom berbom naš sugovornik uhvatio se i kuhače.

– Prvi pekmez sam napravio s bakama. Stajale su kraj mene dok sam kuhao, obje, i Marija i Viktorija. I dan danas kuham pekmez kako su me one naučile, otkriva Igor. 
Godišnje skuha 70-ak staklenki prema bakinim receptima: – Što se pekmez dulje kuha, to je bolji, kaže. 

Jedan je od njihovih traženijih proizvoda u kojem najviše uživa trogodišnja kći Mila. 
U Igorovoj kuhinji zna biti i papreno. Kad spoji ljute papričice i haskap, nastaju umaci. Na tu je ideju došao na jednom festivalu piva.

– Supruga i ja smo rado odlazili na takva događanja i sinula mi je ideja o blago ljutom umaku, kombinaciji kajenske paprike i haskapa. Ispalo je odlično pa sam nastavio s umacima s još ljućim papričicama, koje također uzgajam, govori Igor. 

Baš kao što sam kuha i sve ostale proizvode, od pekmeza, soka, senfa, umaka… Puno je to posla, rada u kuhinji, blendanja, sjeckanja, punjenja, ali i nereda – priznaje Igor koji nikada ne miruje. Već naveliko planira kako će svoj nasad i proizvode, za koje već ima ekocertifikat, okrenuti prema biodinamičkoj proizvodnji. 

* tekst preuzet iz Lista Međimurje, broj 3453