Podržavam prosvjede hrvatskih mljekara. Poštujem njihov trud i posao koji rade i nadam se da će se uspjeti izboriti za prava koja im pripadaju te da će uspjeti zadržati željenu otkupnu cijenu mlijeka. Podržavam i potporu međimurskih poljoprivrednika koji inače rijetko prosvjeduju.
Vjerojatno misle da će ih sada nova vlast poslušati ako malo jače pritisnu, za razliku od prošle koja je slala policiju na prosvjednike (čujem da su i sada intervenirali specijalci) ili se pravila gluha. No, nekako mi se čini da su se ovi prosvjedi organizirali prekasno, da se moralo ranije reagirati.
U redu, otkupljivači mlijeka su nedavno snizili cijene otkupa mlijeka, no to se moglo predvidjeti. Ako malo prođete kroz arhivu vijesti različitih novina i portala, vidjet ćete da je prošla vlast najavljivala smanjivanje subvencija, smanjivanje ili ukidanje poticaja ne samo za proizvođače mlijeka, već i za poljoprivredu i stočarstvo općenito.
Vidjet ćete da se još 2009. godine na zahtjev EU morao uvesti sustav tržišnog formiranja otkupne cijene mlijeka, a ne prema internom dogovoru najvećih otkupljivača mlijeka, što na kraju nije učinjeno – hrvatski koncerni su jači od EU. Danas tako još uvijek imamo situaciju da se najveći otkupljivači mlijeka (u Hrvatskoj ih ima ukupno 38) iza zatvorenih vrata međusobno dogovaraju o cijeni otkupa na svoju korist, a na štetu proizvođača i sve to pod zaštitom vlasti.
To su koncerni koji su suparnici na tržištu, a postaju najbolji prijatelji kad treba udariti po džepu seljaka. Čak je i ministar Jakovina rekao da se ne može sve riješiti intervencijom Vlade na samu cijenu otkupa – hrvatski koncerni su jači i od hrvatske vlade.
Jučer sam pročitala da će se praviti rezovi u poljoprivredi, stočarstvu i ostalim granama, no da će Crkva dobivati i dalje iz proračuna 300 milijuna kuna godišnje, a odmah uz Crkvu stoji Todorić i njegovo carstvo koje će i dalje dobivati sredstva od 160 milijuna kuna godišnje.
Za njih rezova nema. Neki mediji navode vrlo čvrstu vezu između Todorića i Čačića, čak se spominje i riječ “lobiranje”. Kada je netko lobist znači da je na platnoj listi tvrtke ili organizacije za koju lobira. Ako je istina da Čačić lobira za Agrokor (koji je vlasnik Belja i Leda, jedinih otkupljivača mlijeka koji posljednjih godina bilježe porast otkupa mlijeka), to znači da u zamjenu za svoj trud i utjecaj na vlast, zakone i odredbe dobiva nešto, novac, povlastice… moć.
Nitko nije toliko glup da lobira besplatno. No, ako je narod izabrao njega na izborima i ako narod daje Čačiću plaću, mirovinu, možda i besplatni stan, to znači da bi u isto vrijeme morao “lobirati” i za one koji su ga izabrali. Todorić očito plaća više i opet smo na gubitku. Pitam se tko u novoj vlasti lobira za Crkvu.
Odrasla sam na selu. Moji djedovi i bake imali su konje, krave i koze. Sjećam se mirisa i okusa pravog mlijeka, a najviše okusa kolača od pravog mlijeka. Sjećam se pravog sira i vrhnja. Ono što nam danas guraju pod mlijeko je bijelo ofarbana voda s kemijskim dodacima da traje duže. Bez mirisa, okusa i vrlo sumnjivog porijekla.
Nema dvojbe da se većina mlijeka koje se danas prodaje kao hrvatsko (samo zato jer je obrađeno u hrvatskim pogonima) uvozi iz okolnih zemalja, a Internetom kruži glasina (ili je možda istina?) da mi dobivamo trećerazredno mlijeko iz EU koje tamo nikada ne bi prošlo provjeru kvalitete.
Mi smo nešto kao deponija za lošu hranu i manje kvalitetne proizvode koje nam prodaju kao “pravu stvar” po cijenama koje odgovaraju prvorazrednoj kvaliteti. Našim mljekarima nameću razne provjere kvalitete mlijeka, guraju svoje testere u zdravo i čisto mlijeko s namjerom da pronađu neku vrijednost koja je za 0,01 posto manja od propisane samo da im smanje cijenu i etiketiraju mlijeko kao drugorazredno.
Mlijeko koje se uvozi iz Bosne ne prolazi na granici nikakve provjere, oni nemaju ni potrebne certifikate, ali su zato jeftiniji… Nekako mi se čini da se sustavno radi na uništavanju hrvatske poljoprivrede i stočarstva, cilj im je da više nitko ne proizvodi hranu. Lakše je uvoziti nego plaćati poticaje i subvencije, zar ne?
Iskreno se nadam da će mljekari uspjeti. Zemlja bez poljoprivrednika i stočara je gladna i siromašna zemlja. Imamo zaista i mjesta i mogućnosti da postanemo zemlja koja sama sebe opskrbljuje mlijekom i mesom, ali političari nemaju sluha za to. Mljekarima je potrebna naša potpora jer ne mogu dobiti potporu od političara koji nikada u životu nisu u ruke uzeli motiku ili vile i koji misle da se mlijeko proizvodi u pogonima Vindije, Dukata i Belja, a ne na farmama.
(Kolumne pod nazivom “Kolumniranje jedne Međimurke” piše autorica pisma Zašto sam odlučila reći “Zbogom” Hrvatskoj)
