Nastavnik glazbene kulture Stjepan Horvat (65) ove godine obilježava 40 godina uspješnog glazbenog rada, ali i odlazak u mirovinu. Nastojao je usaditi ljubav prema glazbi stotinama učenika, a osim nastavničke imao je i bogatu zborsku te glazbenu karijeru
Povodom odlaska u mirovinu, Stjepan je za čitatelje Međimurja progovorio o svojim glazbenim počecima, uspomenama, ali i planovima za mirovinu.
Sve je počelo kada se iz škole vratio kući s harmonikom:
– Moja majka Jelena je pjevala u zboru, a otac Valent je izrađivao gitare, pa je glazba bila prisutna u mom životu od samog početka. Kad sam navršio devet godina roditelji su me uputili profesoru Slavku Kužeu, tadašnjem nastavniku glazbene kulture u Murskom Središću. Otac mi je dao gitaru koju je sam izradio te je vjerovao da ću nastavit njegovim koracima. Međutim, na tom prvom predavanju sam ugledao harmoniku, te odlučio da želim biti harmonikaš. Ručno rađenu i novu gitaru sam ostavio u školi, a kući sam došao sa starom i lošom harmonikom. Otac je bio ljut, ali rodila se ljubav koja traje i danas, ispričao nam je Stjepan.
Nakon završene osnovne škole u Murskom Središću, Stjepan upisuje srednju glazbenu školu u Varaždinu, te počinje svirati klavir, trubu i žičane instrumente. S glazbenom školom odlazi i na prvu turneju i to u Ameriku, a u školi osniva i prvi ozbiljan glazbeni sastav Mordenti:
– Svirali smo obrade Ive Robića, Tereze Kesovije i tadašnjih popularnih izvođača. Imali smo 15 godina, a gaže smo dogovarali na terasama restorana na Jadranu. Nije bilo opreme, a ni novaca, pa smo se snalazili kako smo znali, prisjeća se Stjepan.
Po ljeti se sviralo, a za vrijeme škole učilo, pa Stjepan uspješno završava glazbenu školu, a nakon nje i fakultet. Počinje raditi kao nastavnik u školi u Štrigovi, a tamo osniva i prvi glazbeni razred te vodi školski tamburaški orkestar:
– Nekad su djeca imala više žara za glazbu, kao i više volje za učenjem. U školi smo imali tamburaške probe u sklopu jutarnjeg nultog sata, djeca su dolazila u 6:45 ujutro i svi su bili redoviti. Glazba se drugačije doživljavala nego danas kad imamo svu tehniku i glazbu dostupnu. Kao da današnja djeca nemaju hrabrosti zakoračiti u taj svijet, iako imaju interesa, ističe Stjepan.
Uz sve to Stjepan se posvećuje zborovima, pa tako priprema pjevače za nastupe na Smotrama međimurske popevke, Vinkovačkim jesenima, Smotri dječjeg folklornog stvaralaštva, Festivalu dječje kajkavske popevke u Zaboku… Popis je dugačak, a Stjepan se rado prisjeti svakog nastupa.
Uz nastavničku karijeru, Stjepan se posvetio i crkvenoj glazbi s kojom se prvi puta susreće u srednjoj školi. U crkvi u Murskom Središću svirao je harmonij te nastupao sa zborom mladih. Kad se 1978. prvi puta zaposlio u školi u Svetom Martinu na Muri, preuzeo je i tamošnji crkveni zbor, a nakon toga vodi zbor u crkvi u Vratišincu.
Međutim, novi zbor je i novi izazov, pa tako danas uvježbava pjevače u crkvi u Podturnu:
– Crkveni zborovi su mi oduvijek bili izazov, a uz njih me vežu i lijepe uspomene poput nastupa na Zlatnoj Harfi Varaždinske biskupije ili inozemnih koncerata. To su nastupi koje ću pamtiti za cijelu život, istaknuo je Horvat.
Svoj doprinos crkvenoj glazbi planira dati i izdavanjem pjesmarice s obradama međimurskih i crkvenih pjesama.
Međutim, cjeloživotna posvećenost glazbi dovela je do mnogih besanih noći jer je osim poslova nastavnika glazbene kulture te voditelja crkvenih zborova, Stjepan svirao i po svadbama:
– Često se desilo da se svadba znala odužiti, pa sam direktno s proslave išao svirati u crkvu.
Suprugu Mariju, umirovljenu nastavnicu je upoznao kad je radio u školi u Štrigovi, a roditelji su dviju kćeri kojima se izrazito ponose. Martina je krenula stopama roditelja, pa je danas učiteljica razredne nastave, dok je Valentina arhitektica. Odlaskom u mirovinu, Stjepan se nada da će imati više vremena i za unučad, Karla i Valentinu.
Međutim, odlazak u mirovinu neće biti kraj glazbene karijere. Stjepan će se i dalje baviti crkvenom glazbom, ali se nada da će uz zborske obaveze pronaći vremena za još nešto:
– Ribolov. Nekad sam pecao na Muri i to me opuštalo, ali sam morao odustati zbog nastavničkih obveza. Nadam se da će sad konačno biti više vremena da sjednem uz obalu Mure i bacim udice u vodu, zaželio je Stjepan za kraj razgovora.
