LJUBICA BUBEK MAJSTORICA JE ‘KINČA’ Nema toga što moji prsti ne mogu napraviti

Kad bismo ih stavili na vagu, izvagali bismo destine kilograma ručnih radova Ljubice Bubek, umirovljenica iz Čakovca. Djetinjstvo je provela u rodnom Podturnu, u Čakovec je došla raditi, a onda se tu i udala. Odrasla je u velikoj obitelji uz još 13-ero braće i sestara. Već je onda učila vještine izrade raznih ukrasa.

– Bilo nas je puno. Žene su hodale na polje, a navečer su se družile i radile ukrase od papira, kinč. Kao dijete sam hodala s mamom na ta druženja. Skupljala sam ostatke tih papirića i slagala cvijeće, sjeća se Ljubica. 

Kinč je tada svima bio preokupacija. Cvijeća nije bilo, pa se za svaku priliku koristilo ono od papira. Iako su od onda prošle godine, još uvijek njeguje tradiciju kinča, pa i dan danas od krep papira izrađuje sve što vidi.

– Nema toga što ne mogu napraviti. Što vidim to napravim, sve vrste cvijeća, od ruža, jorgovana, đurđica. Napravila sam cijeli set za vjenčanje, od buketa, kitica, jabuke, cimera, koji planiram pokloniti našem Muzeju Međimurja, kaže naša sugovornica.

Većinu radnog vijeka provela je radeći kao spremačica i servirka u Županijskoj bolnici Čakovec.

– Uvijek sam na Odjelu ginekologije i rodilišta nosila trudnicama i mladim mamama čaj ili kavu, kad god su poželjele. Išla sam od sobe do sobe i pitala ih koja što želi, sjeća se Ljubica veselo dodajući da je se mnoge žene i dan danas sjete i prepoznaju pri susretu. 

A u mirovini je već tri desetljeća.

– Srce bi me zaboljelo da ženama nisam pomogla ako sam bila u mogućnosti. Još uvijek sanjam staru ginekologiju i kuhinju, doktore Elkaza i Jalšovca kak im kuham kavu, priča naša sugovornica dok je preplavljuju sjećanja. 

Dodaje da su to bila lijepa vremena. Voljela je svoj posao i kaže da je imala krasne kolegice. Od nekih je čak naučila i heklati. No, tom se hobiju ozbiljno posvetila tek u mirovini.

– Moram nešto raditi jer dok ništa ne radim, osjećam se da ništa ne vrijedim, govori, a nebrojeno radova, od tabletića, stolnjaka, raznih ukrasa, cvijeća potvrđuju da je to uistinu tako.

– Puno toga imam, al’ puno toga i poklonim. Dobro mi je tako, imam sve što mi treba, imam za jesti, piti, nikom nisam ništa dužna. Pa pogledajte, nemaju drugi nešto više od nas, osim penez u banki, mudro govori Ljubica dok gleda u svoj vrt koji godinama unatoč još uvijek obrađuje.

Nema mira pa je aktivna i u udruzi žena Zlatne ruke, a formu osim radom u vrtu održava i šetnjama.

– Uživam dok radim. To me vraća u djetinjstvo. Recimo, kad vezem motiv pšenice ili makova, onda se sjetim svog rodnog kraja, sjetno govori Ljubica Bubek. 

* Preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3451