- Svoju sjajnu ekipu volim hraniti slasnim kolačima - kaže Petra
Čakovčanka Petra Ereiz, po zanimanju tehničarka cestovnog prometa i vozačica motornog vozila, jedina je vozačica sanitetskog vozila u Međimurju i jedna od rijetkih u Hrvatskoj. Iako je na tom radnom mjestu tek nekoliko tjedana, sjajno se snašla među kolegama i brzo ‘pohvatala’ sve konce zahtjevnog posla.
Četrdesetdvogodišnja majka dvoje djece, Hannah i
Emili, neko je vrijeme radila kao asistentica u
vrtiću, gdje je pomagala djetetu s poremećajem iz spektra
autizma, zatim kao spremačica u hitnoj medicinskoj službi, a kad
se otvorio natječaj za vozača saniteta, objeručke je prihvatila
priliku i javila se.
– Imam u sebi nekakvu potrebu stalno pomagati ljudima. Znam koliko je starijim i bolesnim ljudima potrebno pažnje. Ovdje sam radila neko vrijeme kao spremačica i kad su tražili vozače, javila sam se i evo me sad ovdje. Presretna sam što su me primili i dali mi priliku. Drago mi je i zahvalna sam što mi je ravnateljica Zavoda za hitnu medicinu Vladimira Križaj – Grabant – u sklopu kojeg djeluje služba saniteta – dala priliku da radim ovaj posao. Naša ravnateljica je zakon, otvorena i želi saslušati u slučaju da netko ima problema, ali i prihvatiti prijedloge. Jednako kao i naš voditelj Danijel Vinko, koji me s kolegama uputio u ‘tajne’ ovog posla. Ukupno nas je u sanitetskom prijevozu 16 vozača, 12 tehničara i 4 tehničarke, a ja sam jedina vozačica među vozačima. Sve je glatko prošlo od samog početka i mislim da su se kolege, nakon malo početne zbunjenosti, brzo privikli na mene. Uvijek su spremni pomoći. Nije me strah na cesti… otkada sam dobila vozačku, stalno sam za volanom, ispričala nam je Petra.
– Volim brzinu, ali u našem poslu brzina nije presudna kao
vozačima hitne pomoći. Prevozimo najčešće starije i bolesne ljude
i činimo to vrlo pažljivo, da im bude što udobnije u vozilu.
Zasad nisam imala primjedbe, a lijepo mi je čuti kad me pacijenti
pohvale za ugodnu vožnju. Tu smo da pomognemo. Istina, ima
zanimljivih reakcija pojedinih pacijenta koji se znaju čuditi kad
sjednem za volan, ali brzo to prođe. Dosta brzo sam sve
‘polovila’ i upoznala teren te sada poznajem sve ceste po
Međimurju. Posao je zahtjevan, ali zaista mi ništa nije teško jer
volim to raditi, a mlađa kćerka je jako ponosna što joj mama vozi
– kak’ ona sama kaže – ‘hitnu.
– Ono, ženski ‘trač party’. Gotovo nam je postala obaveza da subotom prijepodne sjednemo uz kavu i zapričamo se sa susjedima, a tijekom vikenda volim otići na planinarenje. Jako volim peći kolače i onda povremeno svoje dečke iz saniteta iznenaditi kakvom tortom, skuhati im kavu ujutro prije terena… Atmosfera je jako dobra, možemo jedni drugima reći što nam je na duši i idemo dalje… Nisam osjetila da bi me zbog toga što sam žena bilo tko potcjenjivao. Zbog prezimena su mi dali čak i nadimak Elza, pa me tako zapisuju i u rasporedu, ali to mi ne smeta… naprotiv. Iako sam još ‘nova’, više se ne osjećam tako, vidim da su me dečki dobro prihvatili. Znate, ja vam na posao znam doći s pjesmom, kako god to izgledalo. A kada iskrsne kakav problem, znam sebi ponoviti uzrečicu jednog kolege koji kad je najteže kaže: – Mi smo tu da pomognemo pacijentima.
I zaista, tu smo da pomognemo. Uvriježeno je mišljenje da muškarci nemaju tu notu osjećajnosti kao mi žene, ali to nije točno. Kad gledam svoje kolege, vidim koliko su pažljivi s pacijentima, i koliko su emotivni. Sjajna su ekipa! Jedini je ‘problem’ što se ja ‘ne gasim’, volim puno pričati i šaliti se… raspričala se Petra Ereiz.
* preuzeto iz Lista Međimurje, broj 3450
