Jučer sam pročitala jednu tužnu priču o nezaposlenom muškarcu s dvije diplome koji već deset dana dolazi na isto mjesto u srcu Zagreba i prosi kako bi prehranio sebe i svoju djevojku. Njegovo je ime Ivica Galić, ima 37 godina, diplomirao je informatiku u SAD-u i ekonomiju u Zagrebu i danas je, nakon otkaza u Plivi i Ericssonu, nezaposlen, grca u dugovima i jedva preživljava.
“Moram, nemam što jesti”, objasnio je Ivica svoje prosjačenje. U tih je deset dana čak dva puta završio na sudu zbog prosjačenja (kako li je samo sud brz kada su u pitanju siromasi i prosjaci), no strah od zatvora ipak svaki dan iznova pobjeđuje njegov nagon za preživljavanje.
On stoji na stubama koje vode prema glavnoj tržnici s natpisom “Zaposlite vanzemaljca”, a ljudi prolaze, nitko ništa ne pita, tu i tamo u njegovu kutiju za milodare zaluta poneka kovanica. U njemu vidim sebe i svoju budućnost.
Za mene postoje dvije Hrvatske. Jedna je zemlja neograničenih potencijala, sposobnih i ambicioznih ljudi, zemlja koja zapošljava i daje priliku ljudima da se dokažu. To je zemlja ostvarenih obećanja i nade u bolje sutra – to je Hrvatska u kakvoj želimo živjeti. Druga Hrvatska je ona u kojoj živimo, puna nezaposlenosti i siromaštva, puna previsokih cijena i preniskih plaća, puna tvrtki koje propadaju zbog loše politike i puna politike koja uništava sve, a ne gradi ništa.
U toj Hrvatskoj ne postoje nove mogućnosti, već samo nove ograničenosti. Kao prvo, ograničeni smo brojkama, postocima, kamatama, kreditima, plaćama, PDV-om, haračima i statistikama.
Navest ću samo dva primjera koji danas najjače pogađaju prosječnog Hrvata:
1) U Hrvatskoj prosječna plaća iznosi 5.700 kuna, u Međimurju 3.600 kuna, a mjesečni troškovi četveročlane obitelji iznose minimalno 6.600 kuna. Bogati političari kažu da živimo iznad svojih mogućnosti, da neumjereno trošimo, da želimo skupe stvari. Da, ako se pod skupe stvari ubraja hrana, struja, voda i plin, onda živimo iznad svojih mogućnosti.
2) U Hrvatskoj živi oko 350.000 nezaposlenih osoba, no slobodnih radnih mjesta u ovome trenutku ima samo 5.000. Predizborno obećanje o otvaranju 50.000 novih radnih mjesta bilo je i ostat će, na kraju krajeva, samo obećanje. No, ipak se” radi” na smanjenju nezaposlenosti.
Prema nekim najavama, onaj koji će zaraditi svojim honorarnim radom više od 1.565 kuna na mjesec, automatski će se brisati s popisa nezaposlenih. Današnja granica je 2.700 kuna. Linić kaže da je sve iznad 1.565 kuna ipak neka zarada, da se od toga može živjeti. Da, može se. U Urugvaju, u Moldaviji… ali ne u Hrvatskoj!
Kao drugo, ograničeni smo našim hrvatskim mozgovima i našim mentalitetom. Mi, kao narod, kao masa, volimo loše vijesti, volimo crnu kroniku, volimo čitati o propalim tvrtkama i tužnim ljudskim sudbinama i onda sarkastičnim i ciničnim komentarima popratiti loše vijesti i tužne priče.
Osjećamo se bolje ako je nekome gore, glavno da i mi nismo u njihovoj situaciji. Ali, bez brige, bit ćemo.
Našu pažnju zaokupljaju samo skandalozni naslovi, nove afere, tračevi i filmske zvijezde, a dobre vijesti se ne čitaju, više se ni ne objavljuju jer se “ne prodaju” tako dobro kao skandal (možda ih više ni nema).
Čak i ako do nas uspije doći priča o čovjeku koji se cijeli život trudio i ulagao maksimalno u svoje obrazovanje, koji je završio dva fakulteta, a koji sada mora prositi na ulici, preko te priče prolazimo kao što kraj tog čovjeka prolaze ljudi koji se ne okreću, koji ga ništa ne pitaju i koje njegova priča jednostavno ne zanima. A što drugo očekujemo kada hrvatsku socijalnu politiku vode socijalno neosjetljivi i socijalno neobrazovani ljudi? Kakva Vlada – takav narod (ili je možda obrnuto?).
Ništa nas više ne može iznenaditi, ništa nas više ne može šokirati i natjerati da se pokrenemo. U udobnim foteljama komentiramo s podsmijehom vijesti na televiziji dok oko nas propada Hrvatska.
A Ivica Galić, vanzemaljac, samo se želi vratiti na svoj planet, u svoju zemlju – u Hrvatsku neograničenih potencijala. Išla bih i ja…
(Kolumne pod nazivom “Kolumniranje jedne Međimurke” piše autorica pisma Zašto sam odlučila reći “Zbogom” Hrvatskoj)
