Da bi se napisalo sve što je Biserka Sobočan (50) proživjela, bio bi potreban pošteni roman. Ova samozatajna Svetomartinšćanka proputovala je pola svijeta, pomagala slabima, zalazila u kutke u koje bi se malo tko usudio...
Biserka se otisnula iz Međimurja već nakon završene osnovne škole, kad je upisala srednju školu u Križevcima, pa Agronomski fakultet u Zagrebu, i tamo je počelo putovanje koje će je odvesti tisućama kilometara od doma. Fakultetske dane je provodila u blizini bogoslovije gdje je jednom prilikom upoznala misionarke ljubavi, časne sestre reda Majke Terezije. Odlučila je po završetku fakulteta postati članicom reda te se uputila u Londonu… tamo je imala prigode upoznati i Majku Terezu.
– Nikad neću zaboraviti, sjedile smo i pričale i rekla nam je kako moramo prvo sebe nahraniti i očvrsnuti, jer samo tako možemo pomoći ljudima. Učila nas je da nema razlike između vjeroispovijesti, da je važan samo čovjek. Čovjeka ne osuđujemo, ali ijela možemo, kaže.
– Svaki dan je počinjao u pet sati molitvom… pa se kretalo u apostolat. Uglavnom su to bili domovi za djecu ili beskućnike, gdje se radilo u kuhinjama. I na ulicama se pomagalo beskućnicima, siromašnim obiteljima, djeci kojoj treba pomoć u učenju.
Sjećam se jednog starijeg gospodina iz Zagreba od kojega su i liječnici digli ruke. Imao je rak i otvorene rane u kojima je već bilo crva. Brinula sam se za njega, čistila rane i premotavala ih. Jednog sam dana morala k liječniku i po povratku me dočekala poruka da ga odmah posjetim. Pronašla sam ga u krevetu, primila ga za ruku, rekla riječ utjehe – i on je zaspao zauvijek. Nije htio umrijeti sam, opisala nam je jedan redovnički dan.
– U tom poslu više dobijete, nego dajete. Ljudi često osuđuju beskućnike, a među njima ima divnih ljudi. Zapitala sam se – da sam ja prošla ono što su neki od njih, kakav bih čovjek bila?
Biserka se nije trajno zaredila, otišla je u Austriju raditi kao domaćica. I to u kuću obitelji Hainisch, među potomke jednog od prvih predsjednika Austrije. Međutim, srce ju je vuklo u rodnu zemlju te je uskoro pronašla posao domaćice u Župi sv. Antuna Padovanskog u Sesvetama. Uz rad se školuje, pa dobiva diplomu menadžerice za odnose s javnošću. Potom, kreće put Južne Amerike.
– U Čile sam otputovala na poziv prijateljice koju sam upoznala za vrijeme apostolata u Rimu. Čileanci su izrazito gostoljubivi. Zavoljela sam tu zemlju. Srdačnost Čileanaca podsjeća me na moje Međimurce, ističe.
Sad je kod kuće, u Međimurju. Radi kao kontrolorka kvalitete u jednoj domaćoj tvrtki, te se posvetila i hobijima. Prvenstveno slikanju. Članica je Likovne republike, a kistom pokušava ispričati doživljeno.
– Bavim se problematikom malog čovjeka, jer on nosi cijeli svijet na svojim leđima, priča nam te priznaje da ponovo čuje zov dalekog Čilea…
*tekst je preuzet iz lista Međimurje, broj 3439