Muška pajdašija najčešće završava naslonjena na šank, dok ženska kuburi potiho u intimnijem prostoru
Pajdašija je nezaobilazan folkor sjeverozapadne Hrvatske pa tako
i u Međimurju. Pajdaše zovemo u pomoć, na zabavu, ali i u
trenutcima tuge. Oni su ljudi koji znaju sve naše tajne pa čak i
one najcrnje, a ženama su često baš pajdaši sve krivi. Kažu žene
da su muževi pajdaši najčešće one barabe, tj. krivci s kojima se
muž uvijek napije.
Riječ pajdaš etimološki preuzimamo iz mađarskog govora gdje glasi
pajtás, a korijene ima i u turskoj riječi padaş ili još starijem
jeziku perzijskom pāydāš. U muškom razmišljanju, pjadaši su dobri
prijatelji koji su nam u blizini u bilo kakvim trenutcima te s
kojim uzajamno mijenjamo uloge psihijatra, prijatelja za
nasloniti se na šank, a služe nam i kao pomoćni radnici. Pajdaš,
na nekim lokalitetima pajdoš ili pajtaš, zna sve naše tajne i ako
ga u datom trenutku potrebe možda i nema u blizini, vjerujte da
će biti kroz koju minutu, sat.
Pajdaši tajne čuvaju kao zmija noge te ih nikad ne okreću u svoju
korist jer ipak su oni prijatelji, najčešće od malih nogu.
Pajdašija postoji i u ženskom svijetu, pajdašice su žene,
djevojke koje se ponašaju isto kao i muški pajdaši, a njihova
uloga je najčešće rame za plakanje, uho za slušanje ili osoba od
koje primamo savjete. Ima li onda uopće razlike? O ima. Muška
pajdašija najčešće završava naslonjena na šank, dok ženska kuburi
potiho u intimnijem prostoru. Mora biti razlike jer u suprotnom
mi žene ne bi imale na koga svaliti krivicu kada se muž napije.