Hrvatski se muškarci sporo moderniziraju i zaostaju za emancipiranim ženama. Dalmatinci najviše zaostaju, jer ih je s egalitarnim stavovima o rodnoj ravnopravnosti 17,3%, ali ni u Zagrebu nije puno bolje – takvih je tek 23,6%
Izumire li tradicionalna obitelj koja je stoljećima, kao temeljna
društvena zajednica, podrazumijevala doživotni brak i djecu s
jednom osobom, te što danas kod nas i na zapadu brakovi i
obitelji iz različitih klasa nose sa sobom kao neodvojivu
prtljagu?
U eri liberalizma s naglašenim individualizmom sve je manje
sklopljenih brakova, sve više razvoda, a raste broj izvanbračnih
zajednica u Europskoj uniji, ali i parova koji žive svatko u svom
u stanu za koje se ustalio termin “living apart together”. No,
unatoč tome težnja za brakom i razvodom nakon njega ili
zajedničkim životom ne prestaje ni u stvarnosti, niti u
umjetnosti. Brakovi, obitelji i odnosi nisu samo predmet interesa
sociologa, psihologa, psihijatara, filozofa, nego i države jer
koliko god obitelji bile privatne one kao osnovna društvena
zajednica u kojoj se rađaju i(ili) rastu djeca nose sa sobom i
javne posljedice jer nije nevažno iz kakvih obitelji dolaze
pojedinci koji čine društvo. Brakovi i odnosi parova predmet su
interesa i filmske industrije i književnosti u kojoj danas malo
tko tako dobro kao Jonathan Franzen poput najvještijeg obducenta
secira naizgled stabilne, a u suštini krhke (izvan)bračne veze i
obiteljske odnose u njima. Samo što ti brakovi, razvodi i veze ni
u stvarnosti ni u umjetnosti više nisu kakvi su nekoć bili, ali
zajedničko im je to što se pretežno u njih ulazi s idealima, a iz
njih u najboljem slučaju jedna strana izlazi s razočaranjem jer
unatoč pričama za javnost o sporazumnim i prijateljskim raskidima
nema lakih razvoda. Pritom je nevažno je li se taj odnos zvao
brakom ili izvanbračnom zajednicom. A kada su u priče o razvodima
još uključena i djeca, sve biva složenije.
Oscarom nagrađeni film za scenarij “Bračna priča” pokazuje svu
slojevitost odnosa u današnjem prosječnom zapadnjačkom braku
koji se nije raspao zbog nasilja, svađa ni zbog prijevare, nego
zbog daleko oku suptilnijeg i zamršenijeg psihološkog odnosa
muškarca i žene koji je došao svom kraju jer su se promijenili
prioriteti žene u tom braku ili je njezino “ja” samo bilo
potisnuto zbog “mi” prije nego što je eksplodiralo, prije nego
što je shvatila da je ona ta koja sve vrijeme radi ustupke,
privatne i poslovne, u ime obitelji. Da nema braka u kojem nikad
nitko ne pukne, pokazuje i ekscesna scena svađe iz tog filma,
dotad i u razvodu smirenog para, jer su i najuljuđeniji parovi
samo ljudi od krvi i mesa kojima u kriznim trenucima upravljaju
instinkti i frustracije. Danas su na udaru baš ti prosječni
brakovi naizgled sređeni više nego oni s ruba društva u kojima
pojedinci ne mogu ekonomski preživjeti jedan bez drugoga, i oni
iz visoke klase koji se teško raspadaju zbog konformizma i želje
da se pod svaku cijenu izbjegne podjela bogatstva.
Prema podacima Eurostata, davne 1964. godine stopa sklopljenih
brakova na 1000 stanovnika iznosila je 8 dok je 2019. pala na
4,3! Stopa razvoda na 1000 stanovnika više je nego udvostručena
te se u gotovo šest desetljeća s 0,8 povećala na 1,8! U EU države
s najvećom stopom sklopljenih brakova na 1000 stanovnika su
Cipar, Litva, Latvija, Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Danska,
Malta. Nasuprot njima države s najnižom stopom brakova su
Italija, Portugal, Slovenija, Francuska, Španjolska i Luksemburg.
Hrvatska je u sredini ljestvice sa stopom sklopljenih brakova od
4,6 na 1000 stanovnika.
Naša ugledna sociologinja profesorica Inga Tomić – Koludrović
ističe da se ubrzana promjena obitelji od 1960-ih odvijala pod
utjecajem pokreta za prava žena, masovnog izlaska žena na tržište
rada. Od tada se primjećuje smanjenje broja sklopljenih
brakova, sve veći broj razvoda i kohabitacijskih veza, povećanje
broja jednoroditeljskih obitelji i veza u kojima partneri/ce žive
odvojeno (living apart together). Sve je to dovelo u pitanje
tradicionalne obrasce obiteljskih uloga i interakcija. – Ljudi su
u suvremenim društvima toliko individualizirani u odlukama o tome
kada će se i hoće li se vjenčati, hoće ili živjeti u kohabitaciji
ili sami, hoće li se rastati ili ostati vjenčani, da je
pluralizacija obiteljskih formi sve ubrzanija. Lomljivost
tradicionalnog modela obitelji, obitelji s više roditelja koji
nakon rastave u novim brakovima žive s djecom iz tih brakova,
zatim djeca razvedenih roditelja koja žive na dvije adrese, malo
kod jednog, malo kod drugog roditelja, dovode u pitanje
tradicionalne modele obitelji. To ne znači da tradicionalna
obitelj potpuno nestaje, nego se mijenja. Uobičajeni životopisi
koji su nekada uključivali jedan brak i jedan posao za cijeli
život, nestaju. Individualizacija i pluralizacija svih formi
življenja, pa tako i obitelji za posljedicu ima sve nestalnije
obiteljske zajednice sa sve promjenjivijim životnim situacijama u
kojima su ljudi prisiljeni stalno razmišljati i odlučivati o
braku, roditeljstvu i svim drugim odnosima u koje svakodnevno
ulaze – govori Tomić – Koludrović.
S lomljenjem “prirodnosti” i “normalnosti” na svim razinama,
umjesto tradicionalnih i čvrstih životnih zajednica sve je više
novih mogućnosti, izbora i prostora za vlastite odluke, ali,
napominje, i sve više nesigurnosti. Posljedica je sve kasnije
stupanje u brak, opadanje stope sklopljenih brakova, broja djece
u obitelji te sve više samačkih kućanstava. Svojevremeno
samorazumljiva činjenica da mladi, nakon napuštanja roditeljske
kuće ulaze u brak i zasnivaju obitelj, uzmiče pred pluralizacijom
obiteljskih formi. – Ali gubitak ekskluzivnog mjesta koje je
svojevremeno brak imao ne znači da se smanjio broj osoba koje
žive zajedno. Promijenili su se oblici zajedničkog života. Jer
opadanje broja brakova prati povećanje broja partnerstva, odnosno
brakova bez vjenčanog lista, zajedničkih kućanstava i privremenih
zajednica. Institucija obitelji bit će sve krhkija i teže
održiva. Ono što možemo očekivati je da će u budućnosti u
zapadnim zemljama sve veći broj djece odgajati i jedan ili
razdvojeni roditelji. U Hrvatskoj ti trendovi neće biti tako
izraženi jer obitelj i neposredni kontakt još imaju presudnu
ulogu u odgoju – ističe Tomić – Koludrović.
Mirko Petrić s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru kaže da,
ako se pozornije pogleda popis zemalja EU u kojima je najviše i
najmanje brakova, iole sociološki izvježbanije oko smjesta će
pretpostaviti da razlozi čestog stupanja u brak u Mađarskoj ili
Rumunjskoj nisu identični onima u Danskoj. – Zbog teških
ekonomskih okolnosti života nije neočekivano ni to da su u
tradicionalno katoličkim, a dugotrajnom krizom pogođenim,
zemljama poput Italije, Portugala i Španjolske novi brakovi tako
rijetki. No, tu su i ideološki razlozi, promjene vrijednosti
osobito mlađeg stanovništva koje su u ovim zemljama bile velike –
govori Petrić. Kad je o Hrvatskoj riječ, ne čudi ga što se
nalazimo na sredini ljestvice. Ni ekonomske okolnosti, dodaje,
kod nas ne vode tome da mladi stupaju u brak, a oni koji to čine
sve češće to uspiju u nekoj drugoj državi EU u koju su iselili.
Na pitanje kakva je budućnost braka kod nas i drugim članicama EU
i hoće li brak ostati dominantna zajednica uz rast izvanbračnih
zajednica te jednoroditeljskih obitelji, Petrić uzvraća: – Teško
je to prognozirati u tako širokom rasponu zemalja, pogotovo
stoga što pri ulasku ili neulasku u brak veliku ulogu igra
lokalni sociokulturni kontekst, koji se razlikuje ne samo od
zemlje do zemlje nego i unutar pojedine zemlje. Odluci o stupanju
u brak ili ostajanju izvan njega nisu presudni samo tradicijski
razlozi i vjerska ili druga društvena očekivanja. Često se
presudnim pokazuju opipljive prednosti ili nedostaci tog čina,
dakle pragmatični moment. To može biti dodatak na primanja ili
druge porezne olakšice koje postoje u nekim zemljama,
osiguravanje dozvole boravka partneru ili partnerici podrijetlom
iz zemlje izvan EU i slično. S druge strane, kod ljudi koji
raspolažu većim financijskim ili nekretninskim bogatstvom,
ulaženje u bračni odnos predstavlja veliki rizik gubitka znatnog
dijela tog bogatstva u slučaju rastave. Zato je u nekim zemljama,
osobito onima s razvijenim financijskim kapitalizmom i kulturom
ugovornosti odnosa, sve češće sklapanje predbračnih ugovora u
kojima se točno definira tko što unosi u brak i ima pravo
iznijeti iz braka u slučaju razvoda – govori Petrić. Brak je,
ističe Petrić, što se često zaboravlja, i klasno pitanje.
– Ljudi sa slabijim primanjima i težim uvjetima života ulaze u
brak s jedne strane jer u njihovu sociokulturnom kontekstu
tradicijski razlozi često igraju veću ulogu, no, također, i zato
što im brak omogućuje lakše preživljavanje. No, zbog pritisaka
kriznih okolnosti, takve zajednice često i “pucaju”, mada to ne
mora nužno rezultirati formalnom rastavom. Osobe, pak, na vrhu
društvene ljestvice muče problemi raspodjele imovine u slučaju
razvoda – govori Petrić.
Da neke obitelji koje su na vrhu društvene ljestvice nerijetko
povezuje samo konformizam, uživanje u materijalnom i želja da u
javnosti sačuvaju sliku savršenog braka i obitelji pokazuje i
Oscarom nagrađeni film “Parazit” koji je prije svega priča o
nepremostivim klasnim razlikama u životu pojedinaca, ali i priča
o razlikama i odnosima bračnog para s vrha društva i onog s ruba.
Nasuprot slici o sretnoj, bogatoj obitelji s dvoje djece i
nesretnoj koja se utapa u siromaštvu koje ih poput lanca veže
zajedno s njihovim frustracijama “Parazit” razogolićuje izvana tu
finu i bogatu obitelj u kojoj nikad nema povišenih tonova, ali ni
topline ni istinske ljubavi i koja je, kad se zagrebe ispod
površine, sve samo ne skladna obitelj dok paralelno u onoj
siromašnoj unatoč tragičnom ishodu ni bijeda iz koje se ne mogu
iskoprcati ne može pokidati međusobne snažne emocionalne odnose
koji ih spašavaju od potpunog sloma. Unatoč liberalizaciji
društva u situaciji krize, koja, kaže Petrić, u velikom dijelu
Europe još nije prestala od 2008. do danas dolazi do povećanja
konzervativnih vrijednosti. – Nedavno objavljeni rezultati
istraživanja Sveučilišta u Salzburgu pokazuju da je i pandemijska
kriza povećala konzervativnost i konformističke tendencije
Austrijanaca, želju za prilagođavanjem očekivanjima sredine i
“uklapanju”, umjesto hedonističkog individualizma. Unatoč tomu,
smatram da individualizam koji se kroz vrijednosti neoliberalnog
kapitalizma duboko ukorijenio u mlađoj populaciji neće nestati.
Možda zvuči paradoksalno, ali u aktualnoj želji za većim
“uklapanjem” valja vidjeti upravo zaštitu individualnih
interesa generacije koju su Heinzlmaier i Ikrath nazvali “ego
generacijom”. Ti će interesi još dugo biti u prvom planu,
podjednako pri odlukama o stupanju u brak i imanju djece, kao i –
recimo – borbi protiv klimatskih promjena. U svemu tome, uvijek
se pita “a gdje sam tu ja?” – govori Petrić. Andreja Brajša –
Žganec, znanstvenica s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar
koja se bavi obitelji, djecom i roditeljstvom, smatra da brak
nije prevladana institucija bez obzira na liberalizaciju društva,
krizu i neizvjesnost. – Ljudi kao društvena bića imaju potrebu
živjeti u zajednicama, a brak je tradicionalno najčešći oblik
zajednice između dvoje ljudi. Istina, imamo i sve više
izvanbračnih zajednica i jednoroditeljskih obitelji. Brak u
današnje vrijeme, uz nezaposlenost i ekonomsku nesigurnost, ipak
pruža određeni vid sigurnosti kada barem jedan član zajednice
radi. No, s druge strane liberalizacija društva i današnji
sustavi vrijednosti dovode do sve češćih oblika zajedničkog
života izvan braka, posebno u velikim gradovima i sve veće želje
imanja djece izvan braka – kaže Brajša – Žganec.
Ipak, u izvanbračnim zajednicama kod nas se još uvijek rađa samo
petina djece po čemu se ubrajamo u krug tradicionalnih zemalja.
Izvanbračnih zajednica je puno manje u južnoj Europi, u
Hrvatskoj, Portugalu, Španjolskoj i Italiji. Brajša – Žganec
dodaje da bez obzira na to o kojoj se partnerskoj zajednici radi,
“Hrvatsko longitudinalno istraživanje dobrobiti CRO-WELL”
Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar financirano od Hrvatske
zaklade za znanost, pokazalo je da je zadovoljstvo brakom,
odnosno vezom najviše povezano sa zadovoljstvom ljubavnim životom
i obiteljskim odnosima pri čemu nema razlike između muškaraca i
žena. Osobe koje su u braku, odnosno vezi procijenili su višu
razinu životnog zadovoljstva i sreće nego samci. Stereotip o
braku u kojem je parovima na vrhu prioriteta seksualno
zadovoljstvo kod nas ne drži vodu. Naš svjetski priznati sociolog
i psiholog u području bračnih i obiteljskih odnosa prof. Josip
Obradović prije koju godinu nam je kazao da se seksualno
zadovoljstvo precjenjuje te da je ono po važnosti u braku čak i
za muškarce na četvrtom, petom mjestu po važnosti, a kod žena i
niže. Istraživanje koje je radio pokazalo je da su za kvalitetu
braka, bez obzira na dob, spol i obrazovanje partnera, najvažniji
privrženost, potpora i lojalnost partneru. Ali zato je u SAD-u
seksualno zadovoljstvo u braku partnerima važnije nego kod nas.
Kada je riječ o razvodima, Latvija, Litva, Švedska, Luksemburg i
Cipar u EU prednjače s najvećom stopom razvoda na 1000
stanovnika, dok su države s najnižom stopom razvoda Malta, Irska,
Slovenija, Italija i Hrvatska. U Hrvatskoj se raspada gotovo
svaki treći brak, a najviše parova razvodi se dok su još djeca
mala, između desete i četrnaeste godine braka, te kada djeca
odrastu, nakon 20 i 25 godina braka. Iako su raspadi brakova u
većoj mjeri i puno prije nego na jugu Europe zahvatili
skandinavske zemlje i Veliku Britaniju, u zonama izvan Londona u
kojima žive obitelji s djecom nema danas velike razlike u odnosu
na Hrvatsku. Svjedoči nam to i Britanka, majka dvoje
adolescenata, govoreći nam da su se od njezinih deset
prijateljica dvije rastavile. Ali i dodaje da je moguće da u
londonskim kvartovima u kojima pretežno žive mladi ima više
razvoda. Slična je situacija i s prijateljima njezina supruga jer
od njih osam trojica su razvedeni. Koji su danas najčešći razlozi
zbog kojih dolazi do pucanja brakova i zajedničkog života?
– Jedan je od glavnih razloga, uz rastuće pritiske ekonomske
krize i društvenog raslojavanja na one koji imaju i one koji
nemaju, u promjeni očekivanja povezanoj s
desetljećima rastućom socijalizacijom usmjerenoj
zadovoljavanju individualnih interesa i potreba. To znači ne samo
da se od žene očekuje da se ostvari u karijeri nego i to da je
žena manje spremna “trpjeti” za dobrobit drugih, tradicionalno
gledano “djece i obitelji” – odgovara Petrić. Stoga glavnim
razlogom zbog kojeg “pucaju” brakovi i zajednički život smatra
neuravnoteženost tradicijskih očekivanja i modernizacijskih
realnosti života. Ono što donosi suvremeni život sve češće je u
proturječju s nekadašnjim očekivanjima, a sve veći broj ljudi ne
može se ili ne želi nositi s “okovima prošlosti”, govori Petrić.
Ne raspadaju se danas samo brakovi u kojima je prisutno fizičko i
psihičko nasilje i preljubi, kao nekoć, nego i oni bez “krupnih”
problema u kojima se na prvu čini da sve dobro funkcionira.
Nekada šutnja partnera više razdire brak nego svađe, pod uvjetom
da ne prelaze mjeru, kao i izostanak bliskosti koju pojede
životna rutina. Brajša – Žganec smatra da braku prijeti razvod i
kada se ne ponašamo u njemu loše, ali niti ne radimo na njegovu
kvalitetnom održavanju.
– Glavni problemi su komunikacija u partnerskim odnosima,
komunikacija u obitelji, okolina, su stav vrijednosti u
kojem živimo, kao i individualne karakteristike svakog pojedinca
i okolina u kojoj se razvijao od rođenja – ističe Brajša –
Žganec. Naravno, dodaje, konflikti u odnosu bračnih partnera s
djecom, također, mogu predstavljati veliki izvor stresa i ugrozu
za pozitivna roditeljska ponašanja jer se stres u odnosu među
roditeljima prelijeva u odnos roditelj – dijete preko negativnih
roditeljskih ponašanja. Roditelji koji su zadovoljni brakom,
razvijaju kvalitetne obiteljske odnose, u kojima prevladava
obiteljska kohezija i zajedništvo, obitelj je otpornija na
stresne događaje, a djeca sretnija i zadovoljnija. –
Današnji brakovi, izvanbračne zajednice trajat će ako pojedinci u
tim vezama rade na svojim interpersonalnim i intrapersonalnim
odnosima. Zajednica će se prije raspasti ako ne postoji sačuvana
individualnost članova, nema ravnopravnosti i personaliziranih
odnosa, nema dijaloga, otvorenosti ni iskrenosti, kao ni sačuvane
autonomije. Ako partneri danas ne rade na odnosu, vrlo brzo će se
taj brak, izvanbračna zajednica raspasti, što ima posljedice kako
za svakog pojedinca tako i za cijelu obitelj – govori Brajša –
Žganec. Što se promijenilo u odnosima muškaraca i žena kod nas od
poznatog dokumentarca Kreše Golika “Od 3 do 22” iz davne 1966.
kada je radni dan majke jednog djeteta, Smilje Glavaš koja je
živjela na periferiji Zagreba u kućici bez vode, a radila u
tvornici u gradu, započinjao u 3 ujutro, a završavao u 22 sata?
Smilja Glavaš radila je sve kućanske poslove, pripremala sve
obroke, nabavljala namirnice i išla na posao pješice kroz blato
do prvog autobusa ili tramvaja dok joj je muž na posao odlazio
biciklom. Nakon posla on bi se odmarao pa izlazio van, a za nju
nije bilo odmora od jutra do odlaska na počinak. – U Hrvatskoj su
još uvijek zadržane brojne značajke tradicionalne obitelji. Prema
rezultatima mojih istraživanja, u Hrvatskoj su u usporedbi s
drugim zemljama EU, žene još uvijek u znatno većem postotku
odgovorne na poslove u kući i brigu o djeci. Uloga žena kao
čuvarica doma i privatnosti u hrvatskom se društvu, naime, i
dalje tretira kao nešto “prirodno i nužno” – odgovara Tomić –
Koludrović. Petrić ističe da je, prema rezultatima istraživanja
provedenog unutar projekta o rodnoj modernizaciji (GENMOD), koji
je financirala Hrvatska zaklada za znanost, zabilježena pojava
“egalitarizma odozdo”, a odnosi se na to da postoje žene koje
žive u tradicionalnim sredinama i koje same još trpe
posljedice odluke da se “žrtvuju za obitelj”, ali svoju djecu
odgajaju tako da ne ponove njihovu životnu priču.
Dok se nekoć dobrim brakom smatrao gotovo pa svaki brak bez
velikih svađa i nasilja u kojem je žena u patrijarhalnom odnosu
prešutno držala sva četiri kuta kuće, u međuvremenu su se
očekivanja od braka promijenila. – Čini mi se da, osobito u
mlađim generacijama shvaćanja o tome što je dobar brak ili dobar
život u izvanbračnoj zajednici počinju približavati. U ideji je
to zajedničko življenje dvaju ravnopravnih osoba, koje unatoč
zajednici, a ponekad možda i baš zbog nje, mogu ostvariti
individualne težnje i interese, a s partnerom ili partnericom se
o svemu mogu dogovoriti ili bar o svemu razgovarati. No između
takve ideje i životnih realnosti čest je jaz koji ponekad može
postati i provalija – uzvraća Petrić. U braku se žrtvuje
individua Realnost u Hrvatskoj pokazuje da su tradicionalni
brakovi itekako prisutni oko nas, a što se događa u njima i što
se smatra dobrim brakom, govori Brajša – Žganec: – U
tradicionalnom braku često se žrtvuje individualnost, vlada
doživotna povezanost s istovjetnim mišljenjem, osjećanjem,
ponašanjem i navikama, vlada doživotno partnerstvo pa i bez
ljubavi, neravnopravnost u odnosima, paralelni monolozi kao da
svatko unaprijed zna što drugi misli, osjeća i što će reći. U
tradicionalnom braku više se naglašavaju roditeljski odnosi, a
potiskuju se bračni, vladaju zatvoreni, neiskreni i nepovjerljivi
odnosi, privid potpune stopljenosti i blizine. Danas partneri ne
žele i najčešće ne moraju živjeti u takvim neiskrenim odnosima.
Brakovi, odnosno partnerske veze će se sačuvati ako kod partnera
postoji zajednička zainteresiranost za kvalitetu
bračnog/partnerskog i obiteljskog života, kada se uvažava
individualnost i identitet bračnih partnera i djece i održava
intenzitet bračne ljubavi. Partnerska veza će se sačuvati kada se
zadržava blizina uz međusobnu distancu, kada partneri brinu za
ravnopravnost u odnosima, kada su iskreni i postoji dijalog –
kaže Brajša – Žganec. I pak, ono što je poželjno ne znači da je
prisutno i u stvarnosti jer je istraživanje koje je radio Petrić
s kolegama pokazalo je da se hrvatski muškarci sporo
moderniziraju i zaostaju za emancipiranim ženama. Dalmatinci
najviše zaostaju za emancipiranim ženama jer ih je s egalitarnim
stavovima o rodnoj ravnopravnosti tek 17,3%, a nemaju se baš čime
pohvaliti ni Zagrepčani jer je u Zagrebu takvih muškaraca tek
23,6%. Iako danas muškarci verbaliziraju nužnost ravnopravnosti u
svim segmentima života, u praksi žene tri-četiri puta više
obavljaju kućanske poslove i više skrbe za djecu. – U
nemoderniziranosti dalmatinskih obitelji stanovitu ulogu igra
regionalna tradicija. No, ne treba smetnuti s uma ni to da se
modernizirane, mlade dalmatinske obitelji često iseljavaju u
Zagreb. Ondje povećavaju broj onih s modernijim unutarkućnim
odnosima, a istodobno smanjuju broj takvih u Dalmaciji.
Dalmatinski gradovi u velikoj su mjeri deintelektualizirani i
lišeni slojeva stanovništva koje je nositelj modernizacijskih
promjena. Ipak, i u tom dijelu zemlje, kao i u Slavoniji, dolazi
do postupnih promjena u shvaćanju i raspodjeli kućanskih poslova.
Također valja reći da i u europskim zemljama najnaprednijim po
tom pitanju žene još obavljaju lavovski dio kućanskih poslova –
kaže Petrić. U EU su samo Skandinavci dosegli punu ravnopravnost
između žena i muškaraca i u privatnoj sferi jer se kod njih žene
i muškarci podjednako brinu za kuću i djecu. Trebat će još koje
desetljeće da prosječni hrvatski muškarci dosegnu tu razinu.