Kao dječak okušao se i u nogometu i košarci, no tad se zaljubio u kraljicu sportova kojoj je ostao predan...
Osim što je život posvetio sportu u koji se zaljubio još kao dječak, 47-godišnji Čakovčanin Aleksandar Žbulj od prvog je dana svog bavljenja atletikom vjeran jednom jedinom klubu, u kojem je sve i počelo – Atletskom klubu Međimurje.
O svojoj natjecateljskoj i trenerskoj karijeri govori čovjek koji je odgojio desetke vrsnih međimurskih atletičara te je nadaleko cijenjen u svijetu hrvatske atletike.
– Atletiku sam počeo trenirati s otprilike 12 godina u Atletskom klubu Međimurje, a treninzi su se u ono vrijeme održavali na terenima Učiteljskog fakulteta. Kao školarac sam se okušao i u nogometu i košarci, oba kluba nosila su ime MTČ. No, brzo sam shvatio da je atletika za mene. Ponajviše zato što u tom sportu ovisite sami o sebi. Znalo me ljutiti ako sam primjerice na nogometnoj utakmici ja najviše trčao, a ostali su se švercali. A inače potječem iz nogometne obitelji, rodom iz Ivanovca, govori Žbulj.
Prvi atletski trener bio mu je Srećko Šantek, a zatim i Atila Horvat te današnji prijatelj i kolega, predsjednik Atletskog kluba Međimurje Mario Dobša.
S nekadašnjim trenerom, danas prijateljem i kolegom Marijom Dobšom
– U početku sam trčao na 800 i 1000 metara, no uslijedile su nekakve ozljede pa mi je na kraju glavna disciplina postala višeboj. U višeboju sam bio državni prvak, na državnim prvenstvima osvojio sam oko 15 medalja, a natjecao sam se i na europskim kupovima kao član državne reprezentacije, ističe.
Odlučivši se i profesionalno posvetiti sportu, nakon završene srednje škole, Aleksandar je upisao Kineziološki fakultet te postao profesorom tjelesne i zdravstvene kulture – smjer atletika. Već za vrijeme studija honorarno je trenirao članove Atletskog kluba Međimurje, u kojem se kasnije zaposlio te odonda radi kao profesionalni trener.
Lista njegovih pulena je poduža, pa uz ogradu da je možda nekog i
zaboravio, izdvaja sljedeće – Martina Sršu koji
je sudjelovao na tri europska prvenstva i bio seniorski prvak
Hrvatske na 800 metara, zatim sudionika Europskog prvenstva u
krosu Sinišu Goričanca, sudionicu europskih
kvalifikacija za Olimpijadu mladih Kristinu
Dudek, a od mlađih nedavnu sudionicu Balkanskog
prvenstva Anu Dobša, dok su još deseci mladih
sportaša koje je trenirao postali državni
reprezentativci.
U društvu kolega, Danijela i Igora Štefičara i Zvonka Horvatića
Osim toga, Žbulj i dandanas, kad zatreba, na natjecanjima uskače i kao natjecatelj, i to u skoku s motkom i bacanju koplja, bezrezervno pokazujući koliko voli svoj jedini klub.
– U vrijeme kad je mlađe nešto teže nego nekad pridobiti na to da se počnu baviti sportom, pogotovo da ostanu trenirati, kod nas je situacija solidna. Masovnost je bitna jer je djeci i psihički lakše kad se u jednoj generaciji formira grupa nego da treniraju sami. Naravno, kad ih je više, lakše je i prepoznati potencijale. Općenito, mislim da o tome hoće li se netko u svojem životu barem rekreativno baviti nekim sportom ili će sjediti pred televizorom, najviše ovisi o kućnom odgoju odmalena. Ako vas netko motivira i usadi vam svijest da je sport nešto pozitivno, vjerojatno ćete kasnije to primijeniti i u praksi. No, pozitivno je što vidim da si dosta ljudi koji su s mukom odlazili na sate tjelesno zdravstvene kulture u školi, danas plaća teretanu, trče ili voze bicikl, napominje Žbulj.
Osim što se posvećuje obitelji, supruzi Manueli te djeci Luciji i Lovri, koji su se i sami bavili atletikom, punokrvni sportaš se i u slobodno vrijeme bavi – sportom. Redovito sudjeluje u triatlonima u Varaždinu gdje obično osvaja jedno od prva tri mjesta, a usto, ne propušta šahovske turnire u svom kvartovskom kafiću gdje, otkriva nam, redovito pobjeđuje.
* tekst preuzet iz lista Međimurje, broj
3444
