Bila je spremačica u bolnici, biciklom je išla na posao u Čakovec. Othranila je tri kćeri, ali i troje tuđe djece
U dvorištu i vrtu Marije Treska u Slakovcu ovih je dana sve šareno. Niknuli su luk, salata, grašak i češnjak, jabuke su u cvatu, razno začinsko i aromatično bilje opaja mirisom. Po ogradi viju se kupine i maline, a divno cvijeće – to je tek posebna priča.
– Bit će i šparoga, mahuna, paprike i rajčice. Danas sam stavila krastavce, uzgajam i duge tikvice. Već ima mladoga krumpira. Napikirala sam batat, uskoro će u zemlju. Stvar je u tome da živim po biblijskim riječima: “Raduj se djelu ruku svojih.” Vrt me hrani i ljeti i zimi. Sve imam, sve mi naraste, još stignem i dijeliti drugima. U sezoni se jede svježe, a za zimu, naravno, pravim zimnice. Kiselim papriku i ciklu, dok od rajčice i bosiljka napravim salsu i zamrznem je. Tikvice narežem na kockice ili ih naribam i kroz zimu ih vadim van za zgušnjavanje variva i perketa, priča nam smjerno, prekriženih ruku, vodeći nas imanjem.
Pitamo ju kako zna koji je pogodan trenutak baš za svako sjeme. Kaže da sve piše na vrećici. Kad joj kažemo da na vrećicama stoji “od ožujka do srpnja”, smije se.
– Ma to je stvar iskustva, nema tu druge. Nakon toliko godina precizno znam kad što zasijati i posaditi. Evo, isto tako znam da u teglu na prozorsku dasku, među cvijeće, valja piknuti bosiljak koji tjera muhe, pojašnjava.
Bila je spremačica u bolnici, biciklom je išla na posao u Čakovec. Othranila je tri kćeri, ali i troje tuđe djece. Prije zaposlenja u bolnici čuvala ih je te ih drži gotovo kao svoje, prirasli su joj srcu.
– Piše mi da sam rođena 15. ožujka 1941. godine. No, mama Rozalija je radila u Trikotaži, a žene su tad morale na posao šest tjedana nakon poroda. U biti sam rođena 9. ožujka, a mama je ovim manevrom, s onim tko je već zapisivao, dobila tjedan dana više odmora i oporavka, kaže gospođa Treska.
Rođena je u ulici u kojoj još i danas živi, u predjelu Slakovca zvanom Slibovec. Suprug Ivan Treska radio je na pošti, preminuo je prije 16 godina. Još ga nije prežalila, nazvali su ju iz bolnice u kojoj je radila.
– Baš sam pekla kolače. Rekli su mi da sjednem, da ne žurim, ali da je kod njih na kirurgiji. Slomio je kuk tamo u Svetojelenskoj ulici. Pao je kad je silazio s bicikla, stao je u neku grabu. Išao je vaditi krv. Imala sam ga nepokretnog kod kuće i nije dugo poživio. Bio je jako dobar i šaljiv, nikad mi lošu riječ nije rekao. On je isto Slakovčar, preko trgovine – prisjeća se gospođa sretnih dana koji su prohujali. Nova tragedija dogodila se prije sedam godina. U dobi od samo 53 godine umrla joj je kći Danica Stručnik, a ubrzo za njom pošao je i suprug Vili Stručnik.
– Tužna sam što joj u ovim vremenima ne mogu do groba, živjeli su u Mežici na Koroški i tamo su pokopani. Nasreću, tu su mi još dvije kćeri. Jedna živi u Slakovcu, druga u Nedelišću i volim ih jako. Imam i šestero unučadi te osmero praunučadi, priča gospođa Treska dok hodamo kroz cvjetnjak. Pojedinačno, cvjetova ima zasigurno više no što je komada povrća u vrtu, možda čak i računajući svaku stapku vlasca!
– Ima i to navlačenje po sudu o kojem neću pričati po novinama, ali sve me to žalosti, rastužuje. A svo ovo bilje te naročito cvijeće je ovdje da me obraduje. Strašno me veseli, od prvih šafrana u rano proljeće pa sve do jeseni kad zgineju kranjčeki. Odmah za njima sadim tulipane za novo proljeće i presađujem jaglace. Imam i ljiljane, šipke, hibiskuse, ali i kraljice noći te rijetke agapantuse. Neko cvijeće voli sunce, drugo pak hladovinu. Ono je moja terapija. A kad i doista nema cvijeća, ja ga opet imam. Zaheklam si ga i stavim u vazu da bi mi uvijek bilo proljeće! Eto, zaheklala sam i leptiriće da se drže na zavjesi, ispričala nam je priču svoga života Marija Treska iz Slakovca.
Kad cvijeća nema, Marija ga ishekla!