U atletici nije dugo, no iza njega je već Državno prvenstvo i uspjeh vrijedan pažnje. Na utrci od 300 metara osvojio je srebro!
Petnaestogodišnji Marko Novak iz Ivanovca više od pola svog života proveo je igrajući nogomet. Bio je član NK-a Sloga, redovit na treninzima i posvećen nogometu. Sve do sredine osmog razreda osnovne škole, kad je zakoračio na atletsku stazu
– U sportu sam otkako sam bio vrtićarac koji je išao na judo, a onda sam nastavio s nogometom. Tako dugo dok mi se nije dogodilo to da mi se više nije igrao nogomet. Onda mi je tata Nenad koji je atletičar rekao da probam s njegovim sportom. I tako sam počeo, govori Marko koji atletiku trenira tek godinu dana.
– Otišao sam na prvi trening atletike zbog tate i vidio sam da to dobro funkcionira. Moram priznati da me tata nikad nije nagovarao da moram trenirati atletiku, ali mi je predlagao da probam. Kad sam probao, vidio sam da je to to, otkriva Marko.
Član je Atletskog kluba Međimurje, a njegove su discipline sprinterske. Istina je da je kratko u tom sportu, a zbog korone baš nije bilo prilika za natjecanja, no iza njega je Državno prvenstvo održano sredinom 2020. godine i uspjeh vrijedan pažnje. Na utrci od 300 metara osvojio je srebro istrčavši tu udaljenost za 38:13 sekundi.
– Nisam znao što očekivati. Moram priznati da me malo bilo strah
kako ću istrčati, ali bilo je dobro. Sad me više nije tako strah,
priznaje Marko.
Srebro oko vrata na samom početku atletske karijere
Nedavno mu je na kućnu adresu stigla obavijest Hrvatskog olimpijskog odbora o kategorizaciji, kojoj je postao sportaš Hrvatske VI. kategorije – daroviti sportaš, a na temelju ostvarenog uspjeha na državnom natjecanju.
– Jako smo ponosni na njega. Znali smo da to ima u sebi, govori mama Željka.
Ne krije ponos ni tata Nenad, još uvijek uspješan sportaš,
atletičar, sprinter, a i trener svom sinu. Odluka da on preuzme
tu ulogu svima je odgovarala. Uključujući i mamu Željku koja je
isprva priznaje, bila malo skeptična.
U tročlanoj obitelji Novak, dvoje je vrsnih atletičara
– Nisam imao ništa protiv toga. Na stadionu smo zajedno i tamo odrađujemo trening. Treniram i doma, sam. Pet puta na tjedan sam na stadionu, a kad su praznici imam i po dva treninga na dan. Možda je malo veći pritisak to što mi je tata trener jer sam stalno pod kontrolom, priznaje Marko, inače učenik prvog razreda čakovečke Gimnazije Josip Slavenski.
Zasad uspješno balansira sport i školu, iako je zbog pandemije sve drugačije . Ipak, zbog nedostatka vremena nema drugih aktivnosti ili hobija.
– Čak zna odbijati druženja s prijateljima ili ne otići na rođendan jer taman u to vrijeme ima trening, otkriva mama Željka.
No, Marko to ne doživljava to kao žrtvu jer uživa u sportu. Zbog toga je tata Nenad posebno zadovoljan. On je baš kao i sin, atletiku počeo trenirati krajem osnovne škole. Bio je višestruki prvak bivše i sadašnje države, a i danas je uspješan veteran.
– Sanjao sam o tome da moj sin krene mojim stopama. Ma, govorio
sam mu o tome od dana kad se rodio. Od onda ga pripremam za
atletiku, od toga kako treba stajati, hodati, držati stopalo. Kad
se odlučio za nogomet pustio sam ga. Znao sam da bude završio u
atletici, ponosno govori tata Nenad.
Otac Nenad i sin Marko imaju velike planove
Uživa radeći sa sinom ipak priznaje da to ponekad i teret.
– Nije lako to što smo stalno zajedno. Lijepo nam je, ali u svakom trenutku gledam i pazim na svaki detalj, svaki pokret. Gledam ga i kao roditelj i kao trener. Ipak, imamo jasan dogovor kojeg se držimo, a to je da na stadionu imamo odnos sportaš – trener. Doma je nešto sasvim drugo, priznaje Nenad.
Marko je trenutno na prisilnoj pauzi. Imao je upalu pluća, a na rekreaciji je ozlijedio ligament. No, ova mala pauza neće ih omesti u planovima, a to su juniorska natjecanja koja ih čekaju tek za 3-4 godine. Kratkoročno, a dugoročne ciljeve otkriva Marko.
– Želim biti bolji od tate. Njegov me uspjeh ne opterećuje, čak me motivira. Najveća želja su mi Olimpijske igre, otkriva svoj san, na što mama dodaje da ima sve predispozicije, te ga je, osim što je marljiv i uporan, pomazila i genetika.
– Trči na tatu, a ima duge noge na mene, ne skida osmijeh s lica dok govori o sinu ponosna mama Željka.