Uz sve povlastice koje imaju, uz plaćeni prijevoz, jeftine obroke, visoke mirovine, neoporezive paušale, naknade za sudjelovanje u odborima itd., ministri će se uskoro izjednačiti sa saborskim zastupnicima i više neće morati plaćati stanarinu i režije
Nedavno sam se sjetila jedne zgode iz mojeg života. Živjela sam u Zagrebu. Bila sam podstanar u Prečkom i radila sam za nekih 4000 kuna kao tajnica. Bio je početak mjeseca i baš sam platila stanarinu i moj dio režija (imala sam cimericu), platila sam račune za svoj Internet i mobitel, platila sam mjesečni pokaz za tramvaj, kupila sam WC papir, šampon, sapun, prašak za rublje i omekšivač i ostalo mi je još 1000 kuna za hranu, izlaske i poneku krpicu do kraja mjeseca.
Sjećam se da sam na papir zapisala sve što mi treba od hrane, a za izlaske i kave s prijateljima ostavila sam 100 kuna. Popis namirnica koje su mi trebale za tjedan dana bio je kratak, ali ipak sam išla precrtavati neke stvari kako bih nešto uštedjela.
S išaranim popisom i 200 kuna u džepu došla sam u trgovinu i počela polako puniti kolica. Naravno, u obzir su dolazili samo proizvodi na akcijama, najjeftinije cijene, gledala sam da za manje novca dobijem više namirnica i da kupim onu hranu koja duže traje. Kolica su se polako punila gotovim juhama, konzervama, salamom i sirom na akciji, našla se tu i kila banana, kila jabuka i kila rajčica, ulje, sok te mlijeko i kruh.
Uspjela sam za 200 kuna napuniti više od polovice kolica proizvodima koji su bili na sniženju i da sam bila jako ponosna na sebe jer sam odgovorno kupovala.
Došla sam na blagajnu, a iza mene se nalazilo pet ljudi koji su isto tako gledali u svoje popise i na prste računali koliko su potrošili. Pripremila sam svojih 200 kuna dok je blagajnica povlačila namirnice preko skenera i onda… iznenađenje! Račun je iznosio 206 kuna!
Pogrešno sam izračunala, nešto sam sigurno predvidjela. Tražila sam po džepovima kune i lipe, brojala u dlanu to nešto malo sitniša koji sam našla, a blagajnica je nestrpljivo tapkala prstom po blagajni. Nespretno sam probirala lipice kad je gospodična na blagajni vrlo oštro rekla: “Ljudi čekaju! Možete vratiti mlijeko ili kruh ako nemate tih šest kuna!”. Brzo! Mlijeko ili kruh? Ako ostavim kruh neću imati na što mazati paštetu, neću imati ništa za sendviče, a ako ostavim mlijeko neću moći piti kavu ujutro. Mlijeko ili kruh? Mlijeko!… Ne, kruh! “Da, vratit ću mlijeko! “, konačno sam odlučno rekla blagajnici, pa neka pijem gorku kavu, brže će me razbuditi. Crvena od srama i okupana hladnim znojem pokupila sam svoje namirnice i odjurila u stan.
Ta mi se zgoda, uz gorki okus kave u ustima, vratila u sjećanje nakon što sam nedavno pročitala novu vijest iz Vlade.
Uz sve povlastice koje imaju, uz plaćeni prijevoz, jeftine obroke, visoke mirovine, neoporezive paušale, naknade za sudjelovanje u odborima itd., ministri će se uskoro izjednačiti sa saborskim zastupnicima i više neće morati plaćati stanarinu i režije (radi se o subvencijama do 2500 kuna za stanarinu i dodatnih 500 kuna za režije!).
Odredbu je donijela Vlada RH s ciljem da ukine “nepravdu” koju s trpjeli ministri s mjestom prebivališta van Zagreba, a podstanarskim adresama u Zagrebu, i njihove plaće od najmanje 19.000 kuna.
Ipak su ministri važniji od zastupnika, pa zašto ne bi i oni imali besplatne stanove? Za sada je tih ministarskih “dotepenaca” devet, no imam neki osjećaj da ćemo uskoro biti svjedoci masovne migracije ministara na selo, na more, u vikendice i apartmane, a država neka plaća stan i režije. Bili bi budale da ne iskoriste svoje “zakonsko pravo”, zar ne?
No, pitam se, ako ne troše na stanarinu, režije i prijevoz, na što onda troše? Idu li u trgovinu s dvojbom o kruhu ili mlijeku? Pune li kolica proizvodima na sniženju, jeftinim gotovim juhama i paštetama? Brine li ih povećanje cijena i režija i činjenica da njihove plaće ostaju iste?
Crvene li se zbog šest kuna… ili možda zbog šest milijuna kuna? Možda su njihove brige slađe, poput dvojbe između Kronplatza ili Kranjske Gore? Jastoga ili hobotnice? Novog automobila ili nove jahte?
Eh, da mi je barem jedna ministarska briga.
(Kolumne pod nazivom “Kolumniranje jedne Međimurke” piše autorica pisma Zašto sam odlučila reći “Zbogom” Hrvatskoj)