Međimurci Anica i Drago Bogar iz Banfija prije 30 godina su prodali sve što su imali i izgradili veliku kuću kako bi mogli udomljavati djecu bez roditeljske skrbi. Kažu kako nikad nisu požalili
Mi imamo moto, a taj je da nema loše djece pa čak ni loših
roditelja, već samo lošeg odgoja do kojeg dođe jer neki
jednostavno ne znaju ili ne mogu bolje. Nikoga tu ne treba
kriviti, treba jednostavno toj djeci vratiti djetinjstvo,
kaže Anica Bogar (61) za
24sata.
U malom međimurskom mjestu Banfi, ona i
suprug Drago (63) tako, već više od 30
godina, primaju u svoj dom traumatiziranu, preplašenu, tužnu i
ogorčenu djecu bez adekvatne roditeljske skrbi, koja su u svojim
kratkim životima pretrpjela više užasa nego što stane i u jedan
odrasli život. Na dan kad zakorače u dom Bogarovih, nikome ne
vjeruju, distancirani su i mrze sve oko sebe. S vremenom, sve te
negativne emocije u potpunosti nestanu, uvjeravaju nas Anica i
Drago, a zamijene ih ozareni osmjesi, sreća na malim licima koji
se svojim udomiteljima više ne obraćaju sa ‘striček’ i ‘teta’ već
s ‘mama’ i ‘tata’.
Kako im to uspijeva? Toplina i ljudskost koji iz njih
izbijaju, jednostavno su autentični. Nema tu glume pred gostima,
lažnih riječi i osmijeha. Sve će vam priznati, i najveću slabost
i najbolju vrlinu, pokazat će vam žuljeve na rukama od rada u
vrtu i svakodnevnog pripremanja obroka za 13 usta, pospremanja
goleme kućerine s desetak soba, ribanja, pranja, izrađivanja
kućica za ptice i svega ostalog što već djeca požele…
– Biti udomitelj je najdivnija stvar na svijetu, ali traži puno
odricanja. Mi nemamo slobodne vikende ili godišnje odmore pa da
otputujemo, stavimo mozak na pašu i odmaramo. Praznici su nam pak
razdoblje kad imamo najviše posla. Treba pripremiti vagone kolača
i drugih jela, okititi sve, stvoriti pravi blagdanski ugođaj, a
to nije mala stvar u ovako velikoj obitelji. Nema tu odmora ni
lješkarenja, nema privatnog života. Djeci smo posvećeni tisuću
posto i tu nema mjesta za zabušavanje – odlučni su Anica i
Drago.
A sve je počelo još prije 30 godina kada im je na čuvanje
povjerena curica stara 10 godina kojoj je majka preminula, a otac
se nije mogao o njoj tada brinuti. Curica je ostala kod njih puno
duže no što su mislili i jako su je zavoljeli baš kao i ona njih.
Na predivan odnos kojeg su stvorili s djevojčicom, došlo je i to
da zbog zdravstvenih problema nisu mogli imati vlastitu
djecu.
– Još su nam dok smo imali tu prvu curicu, neki od djelatnika
Ministarstva obitelji znali reći: “Ajde Bogari, posvetite se
udomiteljstvu još više, vi ste stvoreni za to”. Tu smo prelomili
u sebi što zapravo želimo u životu. Prodali smo sve što smo
imali. Drago je vozio kamione i sve ih prodao, ja sam radila kao
tekstilni radnik i dala sam otkaz. Vlastitim smo rukama sagradili
ovu kuću i o svoj trošak. Javili smo se Centru za socijalnu skrb
i bili spremni za prihvat svakog mogućeg djeteta koje bude
trebalo ovu obitelj. Postali smo prvi hrvatski profesionalni
udomitelji – priča Anica i dodaje kako je samo naziv takav, ali
da s riječi ‘profesija’ i ‘posao’ to nema nikakve veze.
– To je pravi, istinski poziv. Udomljavati se može samo srcem i
dušom, ničim više – iskreno će Anica koja je do danas bila
majka više od 100 djece.
Ostatak teksta o ovoj divnoj obitelji pročitajte na
24sata.