U kriznim situacijama roditelji djeci trebaju biti podrška u rješavanju problema, ali ne i osjećati odgovornosti da problem sami riješe ili uklone, kaže Michelle Icard...
Stručnjakinja za odgoj i obrazovanje i koautorica američkog
školskog kurikuluma za niže razrede Michelle
Icard ispričala je da joj je kćerka u drugom
razredu osnovne škole bila jako tjeskobna, toliko da je
većinu dana od prvog do zadnjeg školskog sata plakala i
molila ju da ju školuje kod kuće, što je u SAD-u,
Velikoj Britaniji i nekim zemljama Europske unije pravo svakog
roditelja.
Icard to, kaže, nije htjela, ali se namučila da
joj pomogne razviti neke vještine potrebne da se sama
nauči nositi s tjeskobom. Tjednima je, kaže Icard, svaki dan
po cijeli dan sjedila u školi koju je kćerka pohađala,
a ona joj se mogla doći javiti svakih 20 do 30 minuta.
U tom su procesu, dodaje, pomogli i učitelji, a tek je par
tjedana kasnije prestala dolaziti u školu i počela sjediti
pred školom, prvo cijeli školski dan, pa sve kraće…
– Iako joj je to kratkoročno pomoglo da uopće funkcionira u
školi, tek je s kognitivno bihevioralnim
terapeutom naučila kako se sama umiriti, a da se ne
oslanja na to da će mene vidjeti dok traje nastava – priča Icard
i dodaje da joj je kćerka danas neovisna i uspješna mlada
žena.
Ona je, kaže, imala sreće što je mogla biti uz nju u tim danima
velike tjeskobe, no većina si roditelja to zbog posla ne
može priuštiti. Zato, kaže, smatra da u takvim kriznim
situacijama roditelji djeci trebaju biti podrška u rješavanju
problema, ali ne i osjećati odgovornosti da problem sami
riješe ili uklone.
– Kad djetetu uklonimo probleme, ono nauči da ih netko
drugi rješava umjesto da vježba kako se s njima
nositi – rekla je.
‘Prvo pokušaj…’
Većina djece redovito od roditelja traži da nekako poprave
stvari, čak i kad ne mogu artikulirati zašto, kako ili što treba
popraviti, kaže Icard i roditeljima savjetuje da dijete kad
je opušteno zamole da sastavi popis stvari koje će mu pomoći da
se bolje osjeća kada je uznemireno ili tjeskobno.
– To zovem pristupom ‘Prvo pokušaj…’, a može obuhvaćati neki
sport, čitanje, gledanje TV-a, pečenje kolača, jogu, kupanje,
meditaciju, gledanje YouTube videa sa slatkim štencima, crtanje,
slušanje glazbe, trčanje i slično. Oduprite se nagonu za
uređivanjem djetetovog popisa; ako npr. mrzite da
gleda YouTube, ali njemu 20 minuta gledanja videa
pomaže pomaže, ne može biti tako loše – rekla je.
Svaki roditelj, kaže ona, djetetu želi pomoći da se bolje osjeća,
ali često ne zna kako, a tada, umjesto da pokušava otkriti
što bi mu pomoglo, može jednostavno reći kako mu je
‘žao što je tako teško’ i predložiti djetetu da pogleda
svoj popis i odabere aktivnost za idućih 20 minuta.
– Recite mu i da vas potraži kad završi i da ćete tad biti
tu da s njim razgovarate – savjetuje Icard. Ključ ovog
pristupa je, kaže ona, pružanje podrške, ali i ukazivanje
povjerenja da dijete može samo shvatiti kako si pomoći da se
bolje osjeća.
– To će mu pomoći da razvije i vjeru
kako nije bespomoćan, čak i kad se tako osjeća – rekla
je, a roditeljima savjetuje i da od djeteta zatraže da
im pomogne napraviti vlastiti ‘Prvo
pokušaj’ popis.
– Tako ćete mu pokazati svoju ljudskost i pružiti mu priliku
da razmišlja o tuđim potrebama, umjesto samo
o vlastitim: a bolje će i shvatiti ako mu nekad
u budućnosti kažete da ‘trebate vremena za sebe’ –
zaključila je Icard za
Mind Body Green.