Najveće probleme stvaraju dabrove brane zbog kojih su potopljene ratarske površine, livade, šumarci, ali i ceste
Prvi par dovezen je iz Njemačke i pušten u šumu Žuticu na
poplavnom području Lonjskog polja. Bilo je to u travnju 1996., a
do ožujka 1998. ukupno je u Hrvatskoj ispušteno 85 dabrova. Dio
njih nastanio se na slivnom području Save, a dio u slivnom
području rijeke Drave kod Legrada. Danas, četvrt stoljeća
poslije, dabrova je, prema nekim procjenama, oko 12.000.
Visoki natalitet dabrova
– Imaju izuzetno dobar prirast, natalitet im je visok. Vrlo su se
brzo počeli širiti i osvajati nove prostore, a osim što su
napunili manje-više sve vodotokove i vodene površine u
kontinentalnoj Hrvatskoj, prešli su i su i u Mađarsku, Sloveniju,
BiH, čak i u Austriju. U posljednjih desetak godina na nekim su
područjima popunili kapacitete staništa i počele su se
prijavljivati štete. Prve štete koje su građani dojavljivali
zabilježene su u voćnjacima u bjelovarskom području, a poslije i
kod Ivanić-Grada i Dugog Sela. Štete na poljima kukuruza ljudi
još i toleriraju, tu su veće štete od divljih svinja – govori nam
prof. dr. Marijan Grubešić sa Šumarskog
fakulteta u Zagrebu, koji zna gotovo sve o dabrovima u Hrvatskoj,
ali ne i kad će se i kako njihovo širenje staviti u održive
okvire, da suživot dabrova i ljudi bude podnošljiv i za jedne i
za druge.
Pojavio se tako sličan problem kao i s mungosima na hrvatskim
otocima, koji su također namjerno uneseni, no ne radi obnavljanje
populacije, kao što je to slučaj s dabrovima, nego radi
suzbijanja širenja zmija na otoku Mljetu. U javnosti je slabo
poznato da Hrvatska zajedno sa Slovenijom od rujna prošle godine
provodi 913.000 eura vrijedan projekt “Živjeti s dabrom, vlažnim
staništima i klimatskim promjenama”, koji će potrajati sve do
rujna 2024. Oko pola milijuna eura daje Europska komisija.
Prijavitelj projekta je Lutra – Zavod za zaštitu prirodne baštine
iz Slovenije, a partneri Šumarski fakultet u Zagrebu, Šumarski
institut Slovenije i Muzej Ivanić-Grada. Dabar je prije 200
godina gotovo istrijebljen u većini europskih zemalja, postao je
vrsta na rubu izumiranja. U posljednjih nekoliko desetljeća se
zahvaljujući programima ponovnog naseljavanja vratio u svoja
povijesna staništa, svladavajući različite prepreke u
kultiviranom krajobrazu.
– Oglodano drveće, odgrizena stabla kukuruza ili začepljeni
cijevni propusti samo su beznačajan danak prilagođavanju
klimatskim promjenama u dosluhu s prirodom – ističu organizatori
projekta i dodaju da se životni okoliš u koji se dabar vraća
uvelike promijenio. U Europi je uništeno od 50 do 90 posto
vlažnih staništa, radi novih poljoprivrednih površina isušeno je
377.000 četvornih kilometara vlažnih staništa. Znanstvenici su
izračunali da 150 četvornih kilometara vlažnih staništa koje
dabrovi održavaju može godišnje pročistiti čak 32 milijuna
prostornih metara vode.
– Sva ta staništa može besplatno održavati i dograđivati vojska
od 100.000 “inženjera” u ekosustavu, dabrova – napominju. Dabrovi
koji su se proširili, počeli su, međutim, smetati vlasnicima
voćnjaka i šuma. – U posljednje dvije-tri godine najveće probleme
stvaraju dabrove brane koje zaustavljaju vodu, pa nastaju jezerca
i potapaju se površine iznad brane. Dolazi do prelijevanja vode
na okolne površine. Na nekoliko su lokacija zatvoreni propusti
ispod prometnica. Štete, osim građana, prijavljuju i HAC, HŽ,
Hrvatske vode… Pitanje je kako to riješiti.
– Administracija je složena. Imamo administrativni i operativni
vakuum. Dva su ministarstva nadležna za dabra, Ministarstvo
gospodarstva i održivog razvoja te Ministarstvo poljoprivrede. Od
2015. godine nemamo više sustavni monitoring, pa je teško reći
kakvo je brojčano stanje populacije. Procjene se kreću oko 2000
do 2500 obitelji s 10 do 12.000 jedinki – kaže prof. dr.
Grubešić. Ministarstvo poljoprivrede je, kaže, zaduženo za
donošenje plana gospodarenja, kakav, primjerice, postoji za
smeđeg medvjeda, čija se populacija prati i donosi akcijski plan
za “izlučenje iz populacije”, odnosno odstrel. Za razliku od
medvjeda, dabrovi se ne smiju loviti.
Uvesti poželjne zone
Stručnjaci predlažu rješenje nalik onom iz Češke, gdje su uvedene
zone u kojima su dabrovi poželjni i one u kojima su nepoželjni.
Za razliku od dabrova, koji su se namnožili do razine da postaju
problem, ris, vrsta čija je izvorna populacija također na ovim
prostorima djelovanjem čovjeka istrijebljena, još traži svoje
mjesto u prirodi. I za risa je osmišljen projekt povratka, Life
Lynx, pa je u posljednje dvije godine dovezeno
nekoliko primjeraka iz Rumunjske, koji bi trebali “osvježiti
krv” populaciji koja je kod nas i u Sloveniji nastanjena 70-ih
godina.
Za razliku od dabrova i riseva, mungosu Hrvatska nije prirodno
stanište. On je zapravo invazivna vrsta koja je 1910. godine
dopremljena na Mljet kako bi istrijebila poskoke i umirila
preplašeno stanovništvo “zmijskog otoka”. No, indijski mungosi su
počeli tamaniti i kukce, vodozemce, ptice, manje sisavce i domaće
životinje, poremetivši ekosustav. Proširio se idućih desetljeća
na još nekoliko otoka i na poluotok Pelješac. Država još ne zna
što bi s njima. Mungosi su se našli na popisu stranih invazivnih
vrsta u EU. Hrvatska je navodno jedina članica EU u kojoj žive
mungosi.
– Plan gospodarenja dabrom koji bi trebao dugoročnije sagledati
rješavanje problema i šteta koje čini dabar je u izradi i njegovo
donošenje se planira sredinom 2021. godine – navodi se u odgovoru
koji smo dobili iz Ministarstva poljoprivrede.