U redakciju smo primili pismo od Martine, djevojke dobrog srca koja je učinila jedno prekrasno djelo spasivši preslatkog psića od sigurne smrti. Dirnuti njenim djelom, objavljujemo njeno pismo u cijelosti.
“Psić Parco je bio jedan od onih koji spavaju na ulici – gladni, žedni, preplašeni i bolesni. Jedan od onih koji nemaju dom. Bilo je vrijeme novogodinjih blagdana, vrijeme kada bi svijet trebao biti ljepši, vrijeme kada bi ljudi trebali biti bolji, barem su nas učili da bi tako trebalo biti. Usprkos tome, tužne sudbine nesretnih lutalica ostaju tužne, oni ne znaju da je to vrijeme nade, jer nade za njih nema, i dalje ostaju ničiji, sami i prepušteni ulici. Kad sam već polako izgubila vjeru da se nešto može promijeniti, dogodio se Parco!
Parco je poput većine napuštenih pasa tražio blizinu ljudi. Te hladne prednovogodišnje noći, našao je miran kutak na hladnom betonu ispred čakovečke Parco Alfe. Mršav, pothlađen i napola smrznut, nije doživljavao ljude, a ni ljudi njega. Prišla sam mu, teško je disao, bio je tvrd od hladnoće, nisam ga mogla pomaknuti, lokalni pijanice dovikivali su pogrdne riječi, do jutra Parca ne bi bilo…
U jednom trenutku izašao je Dejan Kovač, direktor Parco Alfe, odmah je pitao čiji je pas, odgovorila sam da ničiji i da treba pomoć, uzeo je mobitel i zvao, digao je na noge dežurne veterinare, rekao je da će sve učiniti što je potrebno, ali doslovce sve, da se pas smjesti na sigurno. Niti 15 minuta kasnije bio je na antibioticima, sit i na toplome. Svojim angažmanom, pozitivnim stavom i suosjećanjem prema slabijima uljepšao mi je dan, tjedan, mjesec, a Parcu je spasio život. Sretna sam da ipak postoje takvi ljudi i uvijek ću rado popiti kavu u Gradskoj kavani Parco Alfa.
Parco je danas sretan i voljeni pas koji ima dom. Zahvaljujući Dejanu, udomljen je u Sienu, u Toscani, u prekrasnu obitelj sa dvije već odrasle curice, tri mace i pekinezericom od 10 godina (slika obitelji se nalazi u galeriji).
S Parcom ćemo se družiti i dalje, ljeti će nam dolaziti na puna tri mjeseca u Šibenik.
Bezimeni pas, nekad nekome ružan, neželjeni, obični “đukac”, nekome drugome sada znači sve na svijetu. Novogodišnja čuda se ipak događaju.”
Ova priča jednog, nekad napuštenog psa, spojila je ljude koji se možda nikada ne bi sreli, a poanta cijele ove priče je da se iz humanosti rađaju prijateljstva za cijeli život. Nemojte okretati glavu misleći da će netko drugi “riješiti” stvar, budite ljudi i pomozite onima koji ovise o nama.
Zahvalno je imati spoznaju, da među nama postoje ljudi kao što su Dejan i Martina (autorica priče), koji nas svakodnevno podsjećaju što su istinske ljudske vrijednosti, te nam na taj način daju pozitivan impuls koji će sigurno ostaviti trag u našim srcima.
