- Ostavljamo iza sebe velike emocije, osvojene vrhunce, pobjede nad samima sobom, veličanstvene trenutke koje se riječima ne daju opisati. Ali, to sve ostaje dio nas - napisala je, između ostalog, Vlašić
Ponajbolja skakačica u vis svih vremena i jedna od najboljih
hrvatskih sportašica Blanka Vlašić (37) objavila
je u petak završetak karijere nakon dugotrajne borbe s
ozljedama. U karijeri ovjenčanoj brojnim odličjima i
priznanjima Splićanka je osvojila dva naslova svjetske prvakinje
(Osaka 2007. i Berlin 2009.) na otvorenom i dvaput u dvorani
(Valencia 2008. i Doha 2010.), jednom je bila europska prvakinja
(Barcelona 2010.), a na olimpijskim igrama je osvojila srebro
2008. u Pekingu te broncu 2016. u Rio de Janeiru. To joj je
bio i posljednji nastup, nakon kojeg je uslijedila njezina borba
s ozljedama i za povratak na zaletište.
Njezino pismo u nastavku prenosimo u cijelosti:
Dragi prijatelji atletike, drage moje navijačice i navijači, Još
od Rija se trudim zakrpati ozljedu, punih četiri godine nade da
ću još jednom stati pred letvicu i izazvati samu sebe. Dišem
sport od svog rođenja, skok u vis je nedjeljivi dio mene i tako
će uvijek biti. Zato sam pustila da odluka o prestanku karijere
dođe prirodno. Mnogi su mi i prije osvojene bronce u Riju
govorili da odustanem, kako sam već napravila puno. Ali, da sam
ih slušala, ne bih osvojila još jedno olimpijsko odličje, medalju
koja mi posebno znači jer sam je osvojila doslovno s jednom
zdravom nogom. To natjecanje je izvuklo sve iz mene, pa i ono što
nisam znala da imam. Godine nakon su donijele bezbrojne
rehabilitacijske tretmane, nadu, pa razočaranje, i tako u
nedogled. Ipak, iako bi promatraču sa strane bilo na prvi pogled
jasno da je vrijeme da se posvetim novim izazovima u životu,
odluka je morala biti moja.
Prije nego je došla, prošla sam sve faze tugovanja i za mene je
to bilo najteže razdoblje u karijeri. I tek nakon svega, u jednom
sasvim običnom i mirnom danu, na srce mi je sjelo: “Gotovo je”.
Znala sam da je vrijeme i bila sam potpuno mirna. Dapače,
osjetila sam olakšanje koje nikad ne bih imala da sam ‘išla preko
reda’ i naprasno stala onda kada su mnogi mislili da trebam. U
cijelom tom procesu imala sam veliku podršku svoje obitelji, oca
i trenera Joška, Bojana i prijatelja. Znali su da je to borba
kroz koju moram sama proći i izboriti se za odluku čiste glave.
Svaki sportaš će me razumjeti – rastanak nije lagan.
Ostavljamo iza sebe velike emocije, osvojene vrhunce, pobjede nad
samima sobom, veličanstvene trenutke koje se riječima ne daju
opisati. Ali, to sve ostaje dio nas. Dio koji nosimo u budućnost.
I ja nosim sve svoje uspjehe i neuspjehe i utkat ću ih u neku
novu priču. Stoga ću uvijek ostati u sportu. Svojim iskustvom i
znanjem želim trajno i aktivno doprinositi daljnjem razvoju
svjetske atletike i sporta općenito. Ponosna sam na svoju
karijeru. Prije svega zahvalna sam Bogu na blagoslovu talenta i
okolnostima u kojima je taj talent mogao procvasti. Prijateljima
i navijačima koji su vjerovali i skakali zajedno sa mnom. Iako je
atletika individualni sport, uvijek sam se osjećala kao dio
ekipe, jer nisam skakala samo za sebe. Istrčati počasni krug s
hrvatskom zastavom za mene je uvijek bila najveća čast. S mirom u
srcu, zahvalna na svakom centimetru i svakom pljesku, okrećem
novu životnu stranicu.